Zoran Milanović je hrvatski političar koji je na predsjedničkim izborima 2019./20. izabran za predsjednika Republike Hrvatske. Bio je predsjednik Vlade i predsjednik SDP-a, a poznat je po dugogodišnjem rivalstvu s HDZ-om, posebice s Ivom Sanaderom. Prije političke, imao je diplomatsku karijeru u NATO-u i EU, ali već se 1999. godine pridružuje SDP-u. Događaji koji se najviše pamte za vrijeme njegovog mandata su ulazak Hrvatske u Europsku uniju i izbjeglička kriza.
Obrazovanje
Nakon osnovne škole, upisao je srednju školu Centar za upravu i pravosuđe.
1985. upisuje Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Bio je odličan student pa je dobio i Rektorovu nagradu, jednu od najprestižnijih nagrada za studente. U to je vrijeme sudjelovao na studentskom natjecanju međunarodnog javnog prava Telders u Haagu.
Na Flamanskom je sveučilištu u Belgiji magistrirao pravo, a u Bruxellesu završio je postdiplomski studij europskog i komparativnog prava.
Privatni život
Rođen je 30.10. 1966. godine u Zagrebu. Milanovićev otac Stipe, po struci ekonomist, a radio je u kabinetu Mike Tripala, jednog od najznačajnijeg člana Akcije socijaldemokrata Hrvatske, stranke koja se kasnije preimenovala u SDP. Zoranova majka Đurđica predavala je njemački i engleski jezik u školi. S njima i bratom Krešimirom koji je diplomirao ekonomiju i postao poduzetnik, odrastao je u zagrebačkom kvartu Trnje.
U mladosti je, priznaje, bio buntovan i problematičan pa mu ni ulična tučnjava nije bila strana. Imao je nadimak Basta te je rado trenirao nogomet, košarku i boks. Slušao je izvođače novog vala poput Azre, Idola i Električnog orgazma.
1991. godine upoznao je svoju buduću suprugu Sanju Musić na proslavi Nove godine. Mladi je par prodavao usisavače po kućama kako bi zaradili dodatni novac, a s tim je novcem financirao i svoje prvo putovanje s budućom suprugom.
1994. godine oženio se za suprugu Sanju.
Sanja je po struci liječnica te je Milanoviću rodila dva sina – Jakova i Marka. Jakov je rođen 1998. godine te voli sportski način života, a za vrijeme jednih ljetnih praznika, otac ga je zaposlio u Cedeviti na pokretnoj traci kako bi si zaradio džeparac. Mlađi sin Marko rođen je 2005. godine.
Milanović tvrdi da su i on i supruga izuzetno tvrdoglavi, ali i odani te da ona razumije prirodu njegovog posla i pruža mu apsolutnu potporu u svemu što radi.
Od napornog se rada tijekom godine on i njegova obitelj opuštaju u kući njegovih roditelja na Krku. U slobodno vrijeme Milanović voli voziti bicikl i trčati po stazama na Sljemenu.
Posao
Milanovićev prvi posao bilo je stažiranje na trgovačkom sudu u Zagrebu od 1993. godine. Kasnije se po preporuci Ivana Šimonovića zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova. Sljedeće je godine poslan u misiju u Nagorny Karabah, armensku enklavu u Azerbajdžanu. To mu je iskustvo ostalo u sjećanju jer su hodali po rubovima minskih polja i jeli neobičnu hranu. Na tu je misiju odabran jer je uz francuski i engleski odlično pričao i ruski jezik.
1996. postaje savjetnik na hrvatskoj misiji u NATO-u i Europskoj uniji u Bruxellesu. Do 1999. ne pristupa ni jednoj stranci, a tada se upisuje u SDP. Objašnjava da je izabrao upravo tu stranku jer je po uvjerenju socijaldemokrat, a u to je vrijeme i izuzetno cijenio Ivicu Račana. Nakon što je SDP pobijedio na parlamentarnim izborima, Milanovića su zadužili za komunikaciju s NATO savezom.
2002. godine postaje pomoćnik Toninu Piculi, tadašnjem ministru vanjskih poslova. Nakon 2003. godine Račan mu je ponudio rad u stranci, a nakon što je to prihvatio, do 2006. obavljao je razne dužnosti do imenovanja koordinatorom medijskih aktivnosti u proširenom uredu Odnosa s javnošću SDP-a.
2. lipnja 2007. postao je predsjednik SDP-a nakon što se Račan razbolio. Pobijedio je tada protukandidatkinju Željku Antunović, a imao je i potporu Račanova sina i glavnog tajnika stranke. Svoje prve parlamentarne izbore nakon što je postao predsjednik stranke je izgubio. Ipak, ostao je na čelu stranke s Kukuriku koalicijom pobijedio je na narednim izborima održanima 2011. godine te je 23. prosinca 2011. godine postao predsjednik desete Vlade Republike Hrvatske i jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj.
Njegovu karijeru obilježili su sukobi s Katoličkom crkvom, ali i sukobi s ljudima unutar SDP-a. Upravo su njega optuživali za poraz na izborima za Europski parlament, a okrivljavali su ga i za kadroviranje koje je dovelo do teškog poraza SDP-a. U sukob je ušao i s Europskom komisijom zbog europskog uhidbenog naloga. Naime, onemogućio je izručivanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača u Njemačkoj, a to je znatno narušilo odnose s EU, a posebno Njemačkom.
Poticao je ulazak susjedne Bosne i Hercegovine u Europsku uniju te se protivio zahtjevu da ta država mora mijenjati Ustav kako bi uopće dobila status kandidata za ulazak.
Hrvatskog generala Antu Gotovinu nije smatrao krivim čak i prije oslobađajuće presude. Velika se prašina podigla i oko njegovog predstojnika ureda Tomislava Sauche i navodnih putnih naloga koji su bili isplaćivani.
Njegov mandat završio je 22. siječnja 2016. godine, a na to ga je mjesto naslijedio Tihomir Orešković. Također, od 28. studenog 2016. godine više nije predsjednik SDP-a.
Nakon što je otišao s mjesta predsjednika SDP-a i Vlade, 1.3. 2017. svoje je saborski mandat stavio u mirovanje te se posvetio privatnom biznisu, to jest konzultantskoj tvrtki EuroAlba Advisory.
Iako se jedno vrijeme povukao s političke scene, u lipnju 2019. je objavljeno kako će Zoran Milanović biti kandidat SDP-a za predsjednika Republike Hrvatske. U drugom krugu izbora pobjedio je Kolindu Grabar-Kitarović i postao predsjednikom Hrvatske.
Najveća postignuća
21. siječnja 2016. godine primio je priznanje Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatsku.
Zoran Milanović svoju je diplomatsku i političku karijeru gradio polako te je na kraju dospio do pozicije najvažnijeg političara u Republici Hrvatskoj. Kad je došao na vlast, podigao je rejting SDP-a te je za vrijeme njegova vladanja jedno vrijeme upravo ta stranka bila najpopularnija, a on je bio najpopularniji političar.
Za vrijeme njegove vladavine, 1. srpnja 2013., Hrvatska je ušla u Europsku uniju, a s dobrim kontroliranjem problema izbjegličke krize i izbjeglica s Bliskog istoka 2015. i 2016., Milanović je pokazao spremnost i staloženost u kriznim situacijama.
Autor: M.S.
Odgovori