Maria Theodora Paulina Sophie von Lumbe, poznata kao Dora Pejačević je bila hrvatska skladateljica i violinistica iz slavonske grofovske obitelji Pejačević. Rođena je u Budimpešti 10. rujna 1885. godine, a umrla je u Munchenu 5. ožujka 1923. godine.
Dora je bila jedna od najznačajnijih hrvatskih skladateljica svoga vremena, a njezina glazba smatra se vrhuncem hrvatske glazbene kulture u razdoblju moderne. Njezin je skladateljski opus vrlo opsežan i raznovrstan te uključuje opere, balet, orkestralne i komorne skladbe, klavirske skladbe, pjesme i zborove. Dora Pejačević se isticala svojom originalnošću i visokom razinom umjetničke izražajnosti te je svojim stvaralaštvom ostavila dubok trag u hrvatskoj glazbenoj baštini. U ovom tekstu ćemo se bliže upoznati s njenim životom, radom i doprinosom hrvatskoj glazbenoj kulturi.
Obrazovanje
Dora Pejačević je bila iznimno talentirana glazbenica koja je svoj dar za glazbu pokazala već u vrlo ranoj dobi. Počela je svirati violinu sa samo šest godina, 1891. godine, pod vodstvom svog oca, grofa Teodora Pejačevića, koji je bio ljubitelj glazbe i sam znao svirati nekoliko instrumenata. Kao dijete je već pokazivala veliko zanimanje za klasičnu glazbu i počela intenzivno vježbati kako bi unaprijedila svoje vještine na violini.
Kao dijete je učila glazbu od mađarskog orguljaša Károlya Noszeda koji je ljeti dolazio u Našice te je počela stvarati svoje prve radove sa samo dvanaest godina. Kada je navršila četrnaest godina, počela se ozbiljno baviti glazbom i privatno je učila glasovir, violinu i instrumentaciju u Zagrebu od 1902. do 1905. godine kada je radila na stvaranju manjih klavirskih opusa kao što su Canzonette op. 8, Život cvijeća op. 19, Šest stavaka za klavir i Maštanje. U šesnaestoj godini života skladala je Žalosnu koračnicu.
Obitelj se zbog poslovnih obveza preselila u Zagreb od 1903. do 1907. godine, gdje je Dora nastavila svoje obrazovanje privatno kod nastavnika glazbene škole Hrvatskog glazbenog zavoda, poput Cirila Juneka, Dragutina Kaisera i Vaclava Humla. Nakon što je završila osnovnu školu, Dora je upisala Glazbenu školu u Zagrebu gdje je studirala kompoziciju, klavir i violinu. Kada su roditelji shvatili da su njene sklonosti za glazbu premašile uobičajene hobije mladih aristokratskih djevojaka, omogućili su joj da usavrši svoje znanje glazbe u Dresdenu prije Prvog svjetskog rata.
Kasnije je svoje obrazovanje nastavila u Beču gdje je 1902. godine upisala glazbu na Kraljevskoj akademiji za glazbu i umjetnost. Tijekom svog boravka u Beču Dora se dodatno usavršavala u području klasične glazbe i stekla je znanja iz područja glazbene teorije i glazbene analize. Dora je tada privatno nastavila svoje glazbeno obrazovanje kod Percyja Sherwooda, Waltera Courvoisiera (kompozicija) i Henrija Petria (violina) u Münchenu.
Iako nije kontinuirano učila glazbu dulje vrijeme, može se reći da je u velikoj mjeri samouka, a njezin umjetnički talent je razvijen kroz kontakte s vodećim osobama svog doba. Među njezinim umjetničkim suradnicima bili su pijanistica Alice Ripper, likovna umjetnica Clara Rilke-Westhoff, književnica Annette Kolb, Karl Kraus, Rainer Maria Rilke i druge istaknute osobnosti europske kulturne scene toga doba.
Po povratku u Hrvatsku, Dora je postala članica Hrvatskog glazbenog zavoda i aktivno se uključila u glazbeni život Zagreba. Redovito je nastupala na koncertima, a njezine skladbe bile su izvođene na raznim glazbenim događanjima u Hrvatskoj i inozemstvu.
Dora Pejačević je bila iznimno posvećena glazbi i stalno se usavršavala u svom radu. Uz studiranje u Beču, dodatno je usavršavala svoje znanje u glazbenim centrima u Europi te je tako stekla široko znanje iz različitih područja klasične glazbe. Njena strast i predanost glazbi doprinijele su njenom uspjehu kao glazbenice i skladateljice.
Privatni život
Dora Pejačević je, osim po svojoj glazbenoj karijeri, poznata i po svom bogatom privatnom životu. Bila je dio ugledne obitelji Pejačević, jedne od najvažnijih hrvatskih plemićkih obitelji, čije je porijeklo poteklo iz Slavonije.
Dora je imala šestero braće i sestara, a njen otac, grof Teodor Pejačević, bio je poznati hrvatski političar i diplomat. Tijekom svog života bila je pretplaćena na Krausov časopis Die Fackel i bila je zainteresirana za socijalne probleme svoga vremena. Razvila je svoj umjetnički senzibilitet pod utjecajem intelektualnih svjetova poput Nietzschea, Krausa, Kierkegaarda, Rilkea, Wildea, Schopenhauera, Manna, Ibsena i Dostojevskog, koje je zabilježila u svom dnevniku pročitanih knjiga.
Izražavala je otvorenost prema ljudima bez obzira na njihovu društvenu pripadnost i često je kritizirala vlastiti stalež naglašavajući potrebu za radom i odbacivanjem površnog i lagodnog životnog stila. Za nju je rad bio poput disanja, a u njezinom je stvaralačkom procesu uporno dotjerivala rukopise i ispisivala partiture vlastitom rukom.
Dora Pejačević je živjela u obiteljskom dvorcu u Našicama, ali je često putovala u velike europske kulturne centre. Fascinirao ju je Richard Wagner, a elementi Wagnerove harmonije vidljivi su u prvom dijelu njezina zrelog stvaralaštva. Dora je bila poznata i po svom društvenom životu, po svom šarmu i ljepoti te je često bila pozivana na društvene događaje i balove. Imala je i mnogo prijatelja među poznatim ljudima svog vremena, kao što su književnici Vladimir Nazor i Miroslav Krleža te skladatelji Franjo Ksaver Kuhač i Gustav Mahler.
Unatoč svim izazovima u svom životu, Dora Pejačević je ostala posvećena svojoj glazbi i skladanju. Njena strast prema glazbi i predanost svom radu odveli su je na put uspjeha, a njeni radovi ostali su kao dio hrvatske glazbene baštine i danas su dio repertoara mnogih glazbenih festivala i koncerata diljem svijeta.
Također je bila poznata po svojoj ljubavi prema prirodi i često je boravila u obiteljskoj vili koju je voljela nazivati “oazom mira” gdje je uživala u ribolovu, planinarenju i drugim aktivnostima u prirodi. Dora je bila strastvena ljubiteljica životinja, a posebno mačaka. Nekoliko njenih skladbi posvećeno je upravo mačkama.
Dora Pejačević bila je vrlo bliska s roditeljima i braćom te su imali običaj redovito se dopisivati. Tijekom Prvog svjetskog rata, njezina obitelj je prošla kroz teška vremena, a Dora se aktivno uključila u humanitarne akcije za pomoć ratnim siročadima.
U jesen 1921. godine udala za austrijskog plemića Ottomara von Lumbe, brata svoje prijateljice Rose Lumbe, a od prosinca iste godine skladateljica s njim živi u Münchenu. Međutim, porod prvog djeteta bio je koban za nju i umrla je od puerperalne sepse u münchenskoj klinici za ženske bolesti i porode 5. ožujka 1923. godine. Njezinim prijateljima, obitelji i obožavateljima ostavila je neizbrisiv trag svojim izuzetnim glazbenim talentom i ostavštinom koju je ostavila iza sebe.
Nakon smrti skladateljice ostao je popis želja u njenom Dnevniku pročitanih knjiga i skice za glazbena djela. Privremeno je pokopana u Münchenu, ali je po njenoj želji nakon dva mjeseca njezino tijelo preneseno u Našice. Lijes je prvo bio položen u franjevačkoj crkvi, a zatim je održan svečani Requiem u kojem je pjevalo Hrvatsko pjevačko društvo Lisinski, a na orguljama se svirala Žalosna koračnica koju je skladala Dora. Unatoč tome što je bila dio imućne obitelji Pejačević, Dora je izrazila želju da počiva u odvojenom grobu u zemlji, izvan obiteljske grobnice u kripti Crkve Uzašašća Gospodnjega u Našicama koju je obitelj podigla 1881. godine.
Posao
Dora Pejačević je za života bila popularna i često izvođena ne samo u Hrvatskoj, već i u inozemstvu. Iza sebe je ostavila 58 djela koja obuhvaćaju orkestralnu, vokalno-instrumentalnu, komornu i glasovirsku glazbu. Među njenim najznačajnijim djelima su četiri pjesme za ženski glas i orkestar (Zwei Schmetterlingslieder op. 52, Liebeslied op. 39 i Verwandlung op. 37b), Tri pjesme op. 53 na tekstove F. Nietzschea, niz glasovirskih minijatura, Glasovirski kvintet u h-molu op. 40, Gudački kvartet u C-duru op. 58, Simfonija u fis-molu op. 41, Koncert u g-molu za glasovir i orkestar op. 33, Phantasie concertante u d-molu za glasovir i orkestar op. 48 te Sonata za glasovir u As-duru op. 57 koja se izvodila u gradovima poput Londona, Münchena, Beča, Stockholma, Budimpešte i Dresdena.
Pojedinci koji su interpretirali njezine skladbe bili su pijanisti Alice Ripper, Svetislav Stančić, Walther Bachmann, i violinisti Zlatko Baloković, Joan Manén i Václav Huml, dirigenti Edwin Lindner i Oskar Nedbal te ansambli Dresdenska filharmonija, Wiener Tonkünstlerorchester, Zagrebačka filharmonija, Thomán trio i Hrvatski gudački kvartet.
Bila skladateljica koja se izražavala kroz kasnoromantični idiom obogaćen impresionističkim harmonijama, ekspresionističkim izražajnim sredstvima i bogatim orkestralnim bojama. Njezin rad se razvijao usporedno s europskim modernističkim kretanjima u literaturi i Jugendstilom u vizualnim umjetnostima. Njezini zreli opusi su određeni oduševljenjem glazbom Richarda Wagnera i Johannesa Brahmsa kao i vještim korištenjem različitih instrumenata za koje je skladao.
U posljednjim djelima Dore Pejačević očituje se njezin intenzivan glazbeni razvoj koji je prekinut prerano smrću. U tim djelima se mogu pronaći tragove njene potrage za vlastitim izražajem i glazbenim jezikom, što rezultira originalnom, dobro oblikovanom i duboko proživljenom glazbom. Dora Pejačević je zajedno s Josipom Hatzom i Blagojem Bersom otvorila nove obzore hrvatske glazbe i u njoj postavila nove standarde profesionalizma, prema riječima K. Kosa.
U svojoj mladosti je skladala romantičnu glazbu, no kasnije se okrenula novim glazbenim izričajima koji su bili u skladu s vremenom u kojem je živjela – ratnim godinama i revolucionarnim promjenama 20-ih godina prošlog stoljeća. U njenoj glazbi se pojavljuju impresionistički i ekspresionistički elementi i harmonije.
Nakon sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu kao bolničarka, Dora Pejačević je tražila nove skladateljske puteve i stvorila cikluse solo pjesama i pjesama za glas i orkestar na stihove Karla Krausa, Rainera Marie Rilkea i Friedricha Nietzschea, koji su bili drugačiji od njezine prethodne stvaralačke estetike. Te skladbe su bile prožete simbolikom smrti, samoće i besmislenosti ratovanja te su bile prvi primjerci Nietzscheove poezije skladani kod nas.
Stvarala je glazbu vođenu filozofskim i književnim poticajima, kao i njezinim vlastitim emocijama i doživljajima prirode. Njezina glazba bila je raznolika u smislu izražajnosti, prenoseći elegičnost, dramatičnost, ozbiljnost i svečanost, kao i plesnu razigranost.
Od koncerata, 10. veljače 1920. godine, u Dresdenu je praizvedena Simfonija u fis-molu op. 41, pod ravnanjem Edwina Lindnera. U ožujku 2019. godine, izvedena Simfonija pod ravnanjem australsko-britanske dirigentice Jessica Cottis na koncertima kojima su Malezijci obilježavali Dan žena. Londonski Barbican je 26. studenog 2021. godine ugostio Simfonijski orkestar BBC-ja koji je izveo Klavirski koncert u g-molu, op. 33 i Simfoniju u fis-molu, op. 41 pod ravnanjem svog šefa dirigenta Sakarija Orame.
Leipzig i Gewandhaus orkestar su 2. veljače 2022. godine izveli Simfoniju u fis-molu op. 41 pod ravnanjem latvijskog maestra Andrisa Nelsonsa.
Glazbenici Marie-Laure Garnier (sopran), Raphaëlle Moreau (violina), Alexandre Pascal (violina), Léa Hennino (viola), Héloïse Luzzati (violončelo) i Célia Oneto Bensaid (glasovir) izveli su Sonatu u b-molu, op. 43, pjesme za glas i glasovir, Glasovirski kvintet u h-molu, op. 40 te Impromptu op. 9b u sastavu za glasovirski kvartet. Nacionalni simfonijski orkestar Poljskog radija Katowice izveo je Simfoniju Dore Pejačević u Varšavi i Katowicama pod ravnanjem Ane Tali.
Najveća dostignuća
Dora Pejačević je zajedno s nekoliko glazbenika svoje generacije uspostavila nove standarde profesionalizma u hrvatskoj glazbi. Njezino umijeće u skladanju glazbe odrazilo se u vrhunskim dostignućima i pionirskom radu koji su doprinijeli kulturnoj baštini Hrvatske i svijeta. Ostavila je iza sebe 58 opusa koji se bave različitim žanrovima glazbe kao što su orkestralna, vokalno-instrumentalna, komorna i glasovirska glazba. Njezine skladbe su impresionističke, ekspresionističke i kasnoromantične te obiluju bogatim orkestralnim bojama.
Njezina Simfonija u fis-molu op. 41 smatra se prvom simfonijom skladanom u Hrvatskoj, a među njezinim djelima se ističu četiri pjesme za ženski glas i orkestar (Verwandlung op. 37b, Liebeslied op. 39, Zwei Schmetterlingslieder op. 52). Skladala je i cikluse solo pjesama i pjesama za glas i orkestar na stihove Karla Krausa, Rainera Marie Rilkea i Friedricha Nietzschea, koji donose drugačiju stvaralačku estetiku.
Odgovori