Miroslav Kutle

Miroslav Kutle je hrvatski poduzetnik kojeg je javnost proglasila najnegativnijim simbolom tzv. Tuđmanove privatizacije. Sredinom devedesetih je bio vlasnik brojnih velikih hrvatskih poduzeća i jedan od najvećih privatnih poslodavaca. 2000. godine je završio u pritvoru, a od tada se protiv njega vodi dvadesetak sudskih procesa. U međuvremenu je odselio u Bosnu i Hercegovinu jer, kako sam kaže, u Hrvatskoj nije imao preduvjete za zaštitu osnovnih ljudskih prava, a to su pravo na pravedno suđenje i na zaštitu od politički montiranih procesa.

Obrazovanje

Osnovnu i srednju školu je završio u Zagrebu, a nakon toga je diplomirao na Pravnom fakultetu. Nakon toga je planirao studirati informatiku i filozofiju, ali je odustao.

Privatni život

Rođen je 6.10.1957. godine u Širokom Brijegu, kao šesto dijete u obitelji Drage i Ile Kutle. Njegov otac je obitelj prehranjivao radeći u Jugomontaži, a kada je dio djece krenuo u škole i na fakultete cijela obitelj se 1965. godine preselila u Zagreb.

Na drugoj godini studija se oženio s Ankicom Beljan s kojom je dobio tri kćeri i sina. Nakon što se razveo od supruge Ankice zbližio se s odvjetnicom Dunjom Pešić s kojom ima sina Maksimilijana.

Nakon privremenog boravka u Širokom Brijegu i Mostaru, 2010. godine se preselio u Sarajevo, a potom u Banja Luku kako bi se, kako sam kaže, lakše viđao s obitelji.

Posao

Da bi prehranio obitelj Kutle je za vrijeme studija radio razne poslove, a nakon diplomiranja se zapošljava kao revizor u Mirovinsko-invalidskom osiguranju, za što je godinama kasnije rekao da je bilo daleko od onoga što je želio.

Izgradnju svog poslovnog carstva započinje kupnjom kafića Mob Dick u zagrebačkom naselju Sloboština. Ubrzo nakon toga kafić pretvara u restoran i kupuje restoran Globus na Zagrebačkom velesajmu. Poslovanje je širio i na druge djelatnosti poput praonice rublja, pekare, diskonta i pržionice kave.

1989. godine se učlanio u HDZ, mjesecima prije nego što je stranka službeno upisana u registar političkih stranaka. Kutle se zajedno uz Ćiru Grubišića 1.6.1989. godine brinuo za tajnost smještaja sudionika prve, utemeljiteljske skupštine HDZ-a održane u prostorijama Nogometnog kluba Jarun.

Postupno je preuzimao restorane društvene prehrane u Vjesnikovom neboderu, Mirovinsko-invalidskom osiguranju, Astri, na Zagrebačkom aerodromu i u Hrvatskom saboru.

1993. godine je za 3,7 milijuna njemačkih maraka kupio 37 posto dionica Slobodne Dalmacije koje su bile u vlasništvu Splitske banke. Dionice je kupio bez javne ponude, kreditom koji je dobio u Splitskoj banci. Pohod na medijske kuće nastavlja vlasništvom nad postajom Radio Dalmacije, TV Marjan. Medijski imperij je proširio kupnjom odjela na Obiteljskom radiju, OTV-u i nekadašnjoj TV Mreži.

U međuvremenu se širi na lanac robnih kuća Jadrantekstil, Dalmu, Kaštelansku rivijeru, a 1993. godine kupuje lanac trgovina Slavija i mijenja mu ime u Diona. U njegovo vlasništvo je došao i Tisak s kojim je stekao monopol na distribuciju novina u Hrvatskoj. U prosincu 1999. godine Pukanićev dnevni list Republika je objavio aferu pod nazivom “Grupo”, najveću medijsku aferu u kojoj je razotkriven dogovor između Ninoslava Pavića, Ivića Pašalića, Vinka Grubišića i Kutle prema kojem su imali cilj ovladati većinom tiskanih i elektroničkih medija u Hrvatskoj. Navedena četvorka je saslušana na sudu, ali nikad nije došlo do procesuiranja.

Iz dviju tužbi koje je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu podnio odvjetnik Mladen Dragičević, došlo se do saznanja da je Kutle bio prikriveni suvlasnik 25% Europapress holdinga i stopostotni vlasnik Obiteljskog radija. Odvjetnik Dragičević je svojedobno zastupao Kutlu i tri godine radio na njegovom povratu vlasništva nad Europapress holdingom i Obiteljskim radijem, koji je kasnije preimenovan u Radio Antenu te je organizirao niz sastanaka između Kutle i njegovih dužnika radijskog magnata Jure Hrvačića i Ninoslava Pavića.

Kutle se s još jedanaest osoba 2003. godine suočio s optužnicom u slučaju Tisak prema kojoj je on poticao ostale optuženike na gospodarske zlouporabe kojima je najveći hrvatski distributer novina oštećen za oko 47 milijuna kuna. Jedna od suoptuženica, Milena Šenator je tada tvrdila da je Kutle Ivi Sanaderu dao 800 tisuća njemački maraka kako bi mu pomogao u ishođenju kredita od četiri milijuna njemačkih maraka u Hypo Alpe Adria banci, a kasnije je porekla svoj iskaz.

Kutle je bio povezan i sa slučajem tvornice Kamensko. Naime, u javnosti je bio smatran ključnom osobom u pokušaju preuzimanja nekretnina propale tvornice jer su tvrtku preuzeli njegovi nekadašnji suradnici Davor Vlajčević i Antun Crlenjak, koji su prezadužili poduzeće kako bi mogli staviti zabilježbe na njegovu imovinu. Kasnije je otkriveno da je u tim operacijama sudjelovao i Ninoslav Pavić, koji je 2011. godine postao suvlasnik “Vilinske poljane” koja je držala 18% dionica Kamenskog i založna prava nad nekretninama tvrtke.

U jedinom okončanom suđenju koje se vodilo protiv njega, 12.9.2010. godine je pravomoćno osuđen na 32 mjeseca zatvora zbog malverzacija u pretvorbi tvrtke Gradski podrum, ali je on u trenutku izricanja presude napustio Hrvatsku i otišao u Bosnu i Hercegovinu, čiji je državljanin.

2011. godine je nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu pokrenuo novi biznis. Riječ je o proizvodnji jedne vrste preparata koji služe za zaštitu i razvoj bilja. Iste godine je za poslovni slom u medijima optužio Nikicu Valentića, Ivana Jarnjaka, Franu Vukovića, Tomislava Karamarka i Hrvatsku narodnu banku. Tvrdi da je proces njegovog progona počeo 1999. godine kada je protiv tadašnjeg predsjednika Vlade Zlatka Mateše i guvernera HNB-a Marka Škreba podnio kaznenu prijavu zbog njihove uloge u rasprodaji Hrvatske.

U lipnju 2017. godine Kutle je na Županijskom sudu u Dubrovniku u odsutnosti nepravomoćno osuđen na tri i pol godine zatvora. Radi se o presudi u tzv. aferi “Dubrovačka banka” prema kojoj se Kutlu teretilo za poticanje na zlouporabu položaja jer je 1995. godine od tadašnjeg direktora Globus holdinga tražio da to poduzeće podmiri njegova privatna dugovanja od 5,1 milijun dolara.

Najveća postignuća

Kutli je dok je bio na vrhuncu moći sveukupno pripisivano djelomično ili većinsko vlasništvo nad oko 200 tvrtki u Hrvatskoj, a on je tvrdio da nijednu nije dobio za jednu kunu nego je na tržištu kupio 98% dionica.

Autor: A.V.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*