Hrvatski političar Hrvoje Šarinić, rođen 17.02.1935. godine, nakon studija preselio se u Francusku i vratio se 1989. godine, nakon čega se učlanio u stranku HDZ. 1992. godine postao je premijer u Vladi, a kasnije čak dospio i do mjesta Predstojnika ureda Predsjednika Republike. Među poznatim projektima koje je Šarinić vodio može se izdvojiti elektrana u Bordeauxu. Kao jedan od tri čovjeka koji je imao pristup računima u Austriji za Fond za obnovu i obranu Hrvatske, Šarinić je optužen za pljačku novaca kojeg su iseljenici uplaćivali tijekom Domovinskog rata.
Obrazovanje
Šarinić je polazio talijansku osnovnu školu, a gimnaziju je završio na Sušku. 1952. završio je gimnaziju i otišao u Zagreb, gdje je upisao Arhitektonsko – građevinsko – geodetski fakultet, smjer mostogradnje. Fakultet je završio nakon deset godina studiranja.
Privatni život
Hrvoje Šarinić rođen je 17.02.1935. godine na Sušku, blizu Rijeke. Obitelj mu je bila dobrostojeća jer mu je otac Marijan bio član HSS-a, gradonačelnik Suška te vlasnik kamenoloma “Šarinićeva kava”. Otac mu je krajem Drugog svjetskog rata poginuo, a čak se spominjalo i da je počinio samoubojstvo, ali to nikada nije istraženo. Majka mu se zvala Vila i kasnije se preudala za arhitekta Lea Babića koji se tada razveo od žene i troje djece.
U školi je Šarinić dobio nadimak Pajo, a i spominje se da je bio član ganga “Meteor” koji su izdavali svoj bilten.
Za vrijeme desetogodišnjeg studiranja Šarinić je u Zagrebu upoznao buduću suprugu, Eriku. Sa suprugom Erikom dobio je trojicu sinova. Jedan od njih poginuo je 1998. godine u prometnoj nesreći. S vremenom se Šarinić povukao u mirovinu i tako maknuo iz politike, te se sada bavi sa zapisivanjem svih proživjelih događaja iz svog života.
Šarinića mnogi opisuju kao humorističnu osobu koja posjeduje manire i ima ukusa, a opisuje ga i znanje više jezika – francuskog, talijanskog i engleskog.
Posao
Nakon diplome Šarinić je dobio posao u Hidrogradnji. Iskoristio je svoju stipendiju i specijalizirao se u Francuskoj, u kojoj je kasnije ostao živjeti sljedećih 25 godina. U Parizu je radio kao crtač za javne radove u poduzeću “Citra”. Tu je napredovao do šefa projektnog tima i istodobno dodatno završio školu za komercijalne znanosti. Nakon toga počeo je raditi za poduzeće “Spie Batignolles” gdje je bio zadužen za nuklearne probe atomskih bombi. U spomenutoj tvrtki došao je čak pozicije do regionalnog direktora tvrtke te je kontrolirao njihove podružnice. Svaki je mjesec je putovao poslom, posebno se zadržavajući na Tahitiju, gdje je radio i za vojsku.
1971. nastavio je posao voditelja gradnje nuklearne elektrane u Bordeauxu, a nakon toga, 1974. godine, vodio je izgradnju dviju elektrana u Južnoafričkoj Republici. Kao francuski državljanin, radio je za francusku vojsku i dobio Legiju časti koju mu je potpisao tadašnji predsjednik Jacques Chirac.
’80-ih godina Šarinić se vratio u Zagreb, gdje je otvorio predstavništvo francuske nuklearne tvrtke i pokušao izgraditi nuklearnu elektranu u Prevlaci. Nakon što je ovaj prijedlog odbijen, zaposlio se u Casablanci, a sedam godina kasnije, cijela obitelj vratila se u Zagreb s umirovljenim Šarinićem.
’90-ih godina Šarinić se učlanio u HDZ, osnovao je Tuđmanov kabinet, a dvije godine kasnije dobio je mandat za sastav Vlade. 1993. podnio je ostavku i postao šef Ureda za nacionalnu sigurnost, a sve zbog skandala i optužbi. Sam je iznio podatke o sastajanjima s Miloševićem, kao šef hrvatskog pregovaračkog tima s pobunjenim Srbima. Nekoliko puta se razišao s predsjednikom Franjom Tuđmanom, s kojim je dosta surađivao, da bi ga predsjednik opet zvao zbog problema u Uredu.
2000. godine Šarinić je stao uz Tuđmanov odar, a kasnije se na kratko politički uključio u Demokratskom centru, gdje je uz njega bila Vesna Škare Ožbolt i Mate Granić. Važno je spomenuti kako se ova stranka, iako nastala odvajanjem od HDZ-a, sve više opet približavala HDZ-u i na kraju je 2015. godine DC potpisao Sporazum o pristupanju članova HDZ-u.
Najveća postignuća
Šarinić je potpisao Erdutski sporazum u Daytonu 1995. godine, u kome je bila riječ o mirnoj reintegraciji hrvatske istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema nakon oslobodilačke akcije “Oluja”. Potpisani su ugovori između lokalnih srpskih zajednica okupiranih dijelova Hrvatske i hrvatske Vlade. U ime hrvatske Vlade ugovor je potpisao Hrvoje Šarinić, a u ime srpskih pregovarača Milan Milanović.
Šarinić je ugovorio izgradnju Istarskog ipsilona, ali to nije bilo prihvaćeno zbog, kako su mediji pisali, uvjeta izgradnje.
Kada je predsjednik Tuđman obolio, s procjenom da mu ostaje nekoliko mjeseci života, uz pomoć Šarinića i njegovih veza u Francuskoj, operirali su ga najbolji kirurzi te je Tuđman poživio još tri godine. Godinu kasnije Šarinić je objavio knjigu “Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem”, gdje iznosi ozračje pregovaranja i tako svjedoči hrvatsko-srpskim odnosima, srpskoj “nepobjedivosti”, političkim taktikama, o nenaoružavanju Hrvatske i slično, a sve na najvišoj razini zbog Šarinićevog bliskog sudjelovanja u tim događajima i tadašnjeg visokog položaja u politici.
Šarinić je bio jedan od troje potpisnika, uz Gojka Šuška i Joze Martinovića, koji je imao pravo na devizne račune i raspolaganje donacijama iseljenika u austrijskoj banci, pod nazivom “Fond za obranu i obnovu Hrvatske”. Protiv Šarinića su se prikupili dokazi te se dokazalo kako se na ove račune slilo oko 100 milijuna DEM. Šarinić je, prema podacima 1998. godine, po nalogu prebacio ostatak na konto HDZ-ove “Zaklade hrvatskog državnog zavjeta”. Nakupljene kamate potrošene su odlukom Ivića Pašalića, ravnatelja Zaklade i zbog toga se pokrenuo postupak protiv njega. Ostali potpisnici Fonda – Gojko Šušak i Jozo Martinović, bili su tada već umrli, pa protiv njih nije pokrenut nikakav postupak.ž
Ispitivale su se tada i transakcije vlasnika “Badela”, vlasnika “Pan papira” i osnivača NK Hrvatski dragovoljac, zbog sumnje da su oni preuzeli doniranu novčanu svotu s toga računa, ali vjerojatno uz nečiju pomoć od navedenih troje ljudi koji su mogli manipulirati tim novcem.
Vrhovni sud je zaključio kako protiv ove trojice dužnosnika ne postoji sumnja, već je taj novac prebačen na račun Zaklade kao donacija, a vodstvo Zaklade je 2001. godine odlučilo o prihvaćanju te donacije s deviznog računa PBZ-a. Šarinić je potvrdio kako posjeduje sve dokaze i pojedinosti o manipulacijama s deviznim računima te kako je priča o tom Fondu na njegovu inicijativu završila. Na kraju se saznalo kako se nestali novac ipak neće pronaći jer se do Hrvatske nosio u torbama, a ne transakcijom preko računa. Čak se i spominjalo kako je nerealno da je na računu bilo toliko novaca.
Autor: A.Ž.
Odgovori