Gojko Šušak je bio hrvatski političar i ministar obrane Republike Hrvatske od 1991. godine do svoje smrti 1998. godine. Bio je jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana, a kao ratni ministar je dao velik doprinos u ustrojavanju i jačanju Hrvatske vojske i njezinim ratnim operacijama. Umro je 3.5.1998. godine u Zagrebu. Među njegovim najglasnijim osporavateljima su bili njegovi nekadašnji suradnici Josip Manolić, Josip Boljkovac i Stjepan Mesić.
Obrazovanje
Pohađao je gimnaziju u Širokom Brijegu, a dvije godine je dijelio klupu sa Slobodanom Praljkom.
Na Pedagoškoj akademiji u Rijeci je 1963. godine upisao matematiku i fiziku.
Nakon odlaska u Kanadu 1969. godine započinje studij biznisa i administracije na Algonquin Collegeu.
Privatni život
Rođen je u Širokom Brijegu, 16.3.1945. godine, kao šesto dijete Stane i Ante Šušak. Njegov otac i jedan od braće su nestali tijekom Drugog svjetskog rata. U kolovozu 1968. godine, prije služenja vojnog roka u JNA, napušta Jugoslaviju i odlazi u Frohnleiten u Austriji. Nakon šest mjeseci života u Austriji odlazi u Kanadu, gdje su već prije otišla njegova dva brata.
1973. godine se oženio Đurđom koja je u to vrijeme bila socijalna radnica. Poslije vjenčanja su se preselili na Walkley Road, a kada su dobili kćeri Katarinu i Jelenu te sina Tomislava, preselili su se u drugu kuću u kojoj je s njima živjela i Šuškova majka. S obzirom na to da je kuća bila u prilično lošem stanju, vjernici iz hrvatske Katoličke crkve su se okupili i sami promijenili krov.
Po povratku u Hrvatsku njegova supruga Đurđa se zaposlila u Hrvatskoj izvještajnoj službi, gdje je 1990. godine postala šefica kadrovske službe.
Početkom 1996. godine dijagnosticiran mu je rak pluća zbog čega je otputovao na liječenje u američku bolnicu Walter Reed. Liječenje je kasnije nastavljeno u Hrvatskoj, a zbog nekontroliranog širenja bolesti i naglog pogoršanja, Šušak je preminuo u Kliničkoj bolnici Dubrava 3.5.1998. godine.
Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoj 7.5.1998. godine. Njegovom pogrebu je kao službeni predstavnik SAD-a prisustvovao William Perry koji je u svom govoru naveo da je Šušak bio presudan za uspostavu slobodne Hrvatske, a za SAD je bio presudan za uspostavu stabilnosti i mira na ovim prostorima.
Posao
U Kanadi se bavio raznim poslovima. Jedno vrijeme je bio menadžer u Scott’s Chicken Villa, restorana brze hrane, a u razdoblju od 1972. do 1990. godine se bavio poduzetništvom. Bio je suvlasnik poduzeća GG Decor and Interior Design i Susak Enterprises.
Šušak je utemeljio nogometni klub Jadran i bio njegov predsjednik. Osim toga, utemeljio je Zakladu hrvatskih studija unutar koje je 1985. godine na kanadskom sveučilištu Waterloo prvi put u svijetu uspostavljena katedra za hrvatski jezik. Od 1985. do 1990. godine je bio direktor hrvatske škole u Ottawi, a nalazio se i na čelu Hrvatsko-kanadske kulturne federacije.
Krajem osamdesetih Franjo Tuđman je po prvi put posjetio Kanadu, a njegov domaćin je bio Gojko Šušak. Pomogao je Tuđmanu u prikupljanju novca za predizbornu kampanju koja je uslijedila nakon osnivanja Hrvatske demokratske zajednice.
Šušak se u Hrvatsku vraća u siječnju 1990. godine i prisustvuje Prvom općem saboru HDZ-a koji se održao u Zagrebu. Poslije HDZ-ove pobjede na prvim slobodnim višestranačkim izborima koji su se održali u svibnju 1990. godine, Šušak postaje član prve hrvatske Vlade i ministar iseljeništva u Vladi Stjepana Mesića.
Bio je zamjenik ministra obrane Martina Špegelja od ožujka do rujna 1991. godine, kada je imenovan ministrom obrane. Kada su mnogi tražili izbacivanje bivšeg šefa Udbe i tadašnjeg šefa Sigurnosno informativne službe Josipa Perkovića iz državne službe, Šušak je stao u njegovu zaštitu i postavio ga za pomoćnika ministra obrane. Svoj postupak je objasnio riječima da Perkovića smatra profesionalcem i da je to za njega sasvim dovoljno.
Do kraja 1991. godine JNA je imala kontrolu nad četvrtinom teritorija Hrvatske. Šušak je s generalom JNA Andrijom Rašetom u siječnju 1992. godine u Sarajevu potpisao primirje koje je dan kasnije stupilo na snagu. To vrijeme je Šušak iskoristio za izgradnju oružanih snaga i nabavku oružja, te ostvarivanje bližih veza sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Rat se početkom 1992. godine proširio na Bosnu i Hercegovinu, a Šušak je imao snažan utjecaj na hrvatsku politiku koja se ondje vodila. Blisko je surađivao s predstavnikom Europske komisije Davidom Owenom i podržavao je Vance-Owenov plan. Osobito blizak je bio i s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem.
Za vrijeme Šuškovog mandata Ministarstvo obrane je usvojilo široki plan reorganizacije, modernizacije i naoružavanja Oružanih snaga Republike Hrvatske. Na nabavu oružja, kupljenog uglavnom od bivših članica Varšavskog pakta, potrošeno je oko milijardu dolara. Šušak je u listopadu 1994. godine uveo novi obrazovni program za časnike koji je bio utemeljen na praksi NATO saveza.
Na sastanku zapovjednika HVO-a i HV-a, 29.11.1994. godine naredio je zajedničku operaciju Zima ’94, kojom su zapovijedali Ante Gotovina, Tihomir Blaškić i Janko Bobetko, nakon koje je pod nadzor stavljen veći dio Livanjskog polja.
Šušak je bio jedan od ključnih pregovarača hrvatske strane u Daytonu, a radio je i na sporazumu o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. U veljači 1992. godine je zbog gomilanja oružja kritizirao bošnjačke vojne zapovjednike i opisao to kao prijetnju Daytonskom mirovnom sporazumu.
U veljači 1998. godine je na 4. Općem saboru HDZ-a izabran za potpredsjednika stranke. Posljednji javni govor je održao na tom skupu, a govorio je o potrebi da se poštuje pravo zaštite hrvatskog naroda u drugim državama. Posebno je istaknuo Bosnu i Hercegovinu uz tvrdnju da bez toga nema međusobnog povjerenja, stabilnosti i mira.
Najveća postignuća
S obzirom na to da se u vrijeme dok je živio u Kanadi bavio raznim političkim i kulturnim aktivnostima iseljeničke zajednice s vremenom je među hrvatskim iseljenicima stekao ugled, a iako nikad nije služio vojsku Šušak je po povratku u Hrvatsku postao ministar obrane, u vrijeme dok je Domovinski rat bio u punom jeku. Posmrtno je promaknut u čin stožernog generala Hrvatske vojske tri dana nakon smrti.
Odlikovan je mnogim odličjima, među kojima su i Red kneza Domagoja s ogrlicom, Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom, Red Nikole Šubića Zrinskog, Velered kralja Dmitra Zvonimira, red Ante Starčevića, Red Hrvatskog trolista i Red Stjepana Radića.
Autor: A.V.
Odgovori