Vladimir Čerina

Vladimir Čerina hrvatski je književnik, najpoznatiji po svojim političkim stavovima i radu u časopisima Val i Vihor. Čerina se oštro bunio protiv Austro-Ugarske politike i mađarizacije te je zagovarao jugoslavenski duh. Ostao je zapamćen i po sudjelovanju u planiranju atentata na tadašnjeg hrvatskog bana i kraljevskog povjerenika Slavka Cuvaja. Čerina je pripadao struji mladih i talentiranih hrvatskih književnika koji su kritizirali politiku i društvo prije Prvog svjetskog rata. Pisao je uglavnom pjesme, pjesme o hrvatskim piscima, feljtone, književnu kritiku i studije. Posebno je bio nadahnut hrvatskim književnikom Jankom Polićem Kamovom te je po uzoru na njega pisao i avangardna djela.

Obrazovanje

Vladimir Čerina započeo je svoje obrazovanje započeo u Splitu, a nastavio ga još u Zagrebu i Sušaku. Nakon šest godina gimnazije napustio je školu kako bi se mogao baviti političkim radom i književnošću.

Privatni život

Čerina je rođen u Splitu 1891. godine, u imućnoj građanskoj obitelji. Pohađao je školu neredovito, sve dok 1910. godine nije posve odustao od nje, kako bi se mogao potpuno posvetiti zvanju književnika i “javnog radnika”, odnosno političkom radu.

Kroz svoj književni rad, a pogotovo kroz rad u časopisu Val, iznosio je svoje protumađaronske stavove te veličao jugoslavensku ideju. Nakon što je 1911. godine počeo pisati za spomenuti časopis, postao je član jugoslavenske nacionalističke omladine. S njima je sudjelovao u planiranju atentata na tadašnjeg hrvatskog bana i komesara Slavka Cuvaja.

1912. godine se zbog toga počeo skrivati od vlasti u Rijeci. Nakon što su započeli Balkanski ratovi, pokušao se prijaviti u vojsku, ali su ga zbog slabog vida odbili. Zato je otišao najprije u Beograd i Italiju, a zatim se 1913. godine ponovo vratio u Rijeku i Zagreb.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata putovao je Europom i najviše je boravio u Švicarskoj, Italiji i na Krfu. Pred kraj rata živio je u Rimu, a onda se preselio u Pariz. Tamo je održavao prijateljstvo i s Tinom Ujevićem. Kraj rata i poslijeratna događanja u njemu su izazivali razočaranje. Ideja Jugoslavije kakvu je zamišljao rušila se i u stvarnosti se nikako nije predstavljala ono što je on zamišljao.

1919. godine Čerina se vratio u Hrvatsku. Najprije je otišao u Dubrovnik, a zatim u Split. Počeo je obolijevati na živce, patio je od paranoje, zbog čega je 1922. godine primljenu u duševnu bolnicu u Splitu. Tu je nastavio sa svojim književnim radom i prijevodima. U bolnici je proveo sljedećih deset godina, gdje je 29.02.1932. godine i umro.

Posao

Još kao gimnazijalac Čerina se počeo baviti svojim književnim i, prije svega, političkim radom. Politička viđenja izražavao je i u svojoj književnosti, baš kao i bunt, poput svog književnog uzora Janka Polića Kamova. Svoje političke ideje iznosio je omladinskom časopisu Val, kojeg je i uređivao, a koji je zabranjen već nakon četvrtog broja. 1914. godine je, nakon gašenja Vala, radio u nacionalističkom listu Vihor.

U književnosti se javio crticom “Za oluje na moru”, koja je objavljena u zagrebačkom listu Domovina 1907. godine. Od tada do 1914. godine u raznim je listovima objavljivao svoje kritike, eseje, feljtone i poeziju. Neki od tih časopisa su Narodni list, Zvono, Savremenik, Hrvatski pokret, Riječki novi list, Bosanska vila, Srpski književni glasnik, Obzor i mnogi drugi.

1912. godine ostao mu je zapažen feljton “Beograd bez maske”. Iste godine mu je tiskana i samostalna zbirka “Raspeće”, u kojoj se nalazilo tridesetak njegovih pjesama. Započeo je i zbirku “Osama”, ali ona je ostala samo u rukopisu.

1914. godine objavio je šest pjesama u zbirci “Hrvatska mlada lirika”, gdje su objavljeni radovi i drugih mladih pjesnika. Njegova poezije bila je inspirirana Matoševom lirikom, ali se mnogo utjecaja vidi i od Jovana Dučića, Milana Rakića, Vladimira Vidrića i Dragutina Domjanića. Poezija mu je bila prožeta motivima samoće, što odlikuje modernizam, te čistom i dotjeranom formom stiha.

U vrijeme Prvog svjetskog rata, objavljivao je poeziju i prozu u listovima Zabavnik, Vjesnik, Slovenski jug i u Srpskim novinama, a nakon rata u listovima Život, Krtica, Srpski književni glasnik, u Vijencu i listu Riječi. Osim poezije, pisao je studije o velikim hrvatskim književnicima, kao što su Antun Gustav Matoš, Silvije Strahimir Kranjčević, Vladimir Nazor, Dinko Šimunović i mnogi drugi.

Nakon što je završio u duševnoj bolnici, nastavio je s književnim radom. Na talijanskom jeziku je napisao djelo “Epilog o Budi” te je prevodio djela francuskog povjesničara i kritičara Hippolytea Tainea.

Najpoznatija dostignuća

Iako se Vladimir Čerina cijeli život bavio književnošću i književnom kritikom, najviše je ostao zapamćen po svom političkom djelovanju. Zagovarao je jugoslavenski unitarizam i iznosio poprilično ekstremističke ideje o uništavanju zagrebačke “nekulture” smaknućima samih građana. Njegova borba protiv Austro-Ugarske vlasti i mađarona uvelike je utjecala i na njegov život i književni rad. Također, svrstala ga je među generaciju mladih buntovnih književnika i osigurala mu određeni status u društvu.

Zbog pokušaja atentata na hrvatskog bana u Sarajevu, morao se skrivati od vlasti, ali je svejedno održao svoj književni i politički rad. Njegov društveno-politički angažman smanjio se nakon Prvog svjetskog rata, kada je vidio da su sve njegove dotadašnje ideje neostvarive i da je sve ono za što se njegova generacija borila, potonulo nakon rata koji je donio samo uništenje i još veću podijeljenost među narodima.

Sve to uzrokovalo je njegovo duševno oboljenje. Čak i u bolnici, nastavio se baviti književnim radom, ali je tamo, otuđen od svijeta, i umro. Nakon smrti, njegova djela su i dalje svrstavana u razne zbirke pjesama i književne antologije. Neke od njih su Jugoslavenska lirika moderne, Novija jugoslavenska poezija i Hrvatska književna kritika.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]

Komentiraj

*