Vladimir Nazor

Vladimir Nazor bio je hrvatski političar, pjesnik, prevoditelj i prozaist. Rodio se u Postirama na Braču 30. svibnja 1876. godine, a umro je u Zagrebu 19. lipnja 1949. godine.

Politikom se bavio za vrijeme Nove Jugoslavije. Bio je prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske i predsjednik ZAVNOH-a. Pisanjem se bavio čak pedeset godina, a u tom periodu je napisao brojne pjesme, romane, putopise, priče za djecu, rasprave, dnevnike te je preveo velik broj njemačkih i talijanskih pjesnika.

Obrazovanje

Pohađao je pučku školu na otoku Braču, a gimnaziju je završio u Splitu. Studirao je u Grazu i u Zagrebu i to matematiku, fiziku i prirodne znanosti te je diplomirao 1902. godine.

Privatni život

1942. godine otišao je u partizane s Ivanom Goranom Kovačićem, a o tome je izvještavao čak i Radio London. Prema nekim izvorima koji su bili bliski Nazorovoj sestri, oni govore da je Nazor otet od partizana, a 1944. godine i strijeljan. Takve tvrdnje demantirao je sam pisac u svom djelu “Bijeg iz Zagreba” u kojem piše o svojoj želji i želji Ivana Gorana Kovačića da se priključe partizanima. Osim ovog djela, postoje još brojni iskazi i osobni zapisi Vladimira Nazora o tome kako je sam odlučio otići u partizane.

Posao

Nakon studija zaposlio se kao profesor u Zadru u hrvatskoj gimnaziji, od 1903. do 1918. godine radio je u Istri gdje je proveo i veći dio svog života te u Zagrebu od 1918. do 1920. godine. Od 1920. do 1930. godine radio je kao upravitelj dječjeg doma u Crikvenici, a nakon toga je od 1931. godine živio u Zagrebu. U Zagrebu je i umirovljen 1933. godine na mjestu upravitelja dječjeg doma.

Prvo djelo objavio je 1900. godine pod naslovom “Slavenske legende”. 1904. godine u Zadru je objavio “Knjigu o hrvatskim kraljevima” te je tada počeo pisati “Istarske priče”.

1908. godine objavio je “Velog Jožu”. Po ovom djelu prepoznaje se njegova proza iako je on spomenuto djelo smatrao neuspjelim.

1916. godine objavio je knjige: “Medvjed Brundo”, “Utva zlatokrila” i “Stoimena”.

1934. godine na izborima se izjasnio za Jevtićevu listu te zbog toga jedno vrijeme nije smio pisati za niti jedne novine i časopise, a bila su mu zatvorena i vrata svih izdavača. 1939. godine objavio je “Pastira Lodu” te “Dedeka Kajbumščaka”.

Kada se priključio partizanima počeo je voditi dnevnik “S partizanima”, a nakon završetka Drugog svjetskog rata izašle su i njegove “Pjesme partizanske”.

Za vrijeme rata bio je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon što je rat završio postao je prvi predsjednik hrvatskog Sabora.

Bio je akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), od toga od 1919. godine dopisni član, redoviti član od 1940. godine te potvrđeni član od 1947. godine. 22. ožujka 1948. godine postao je redoviti akademik i Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti (SANU) u Odjelu za literaturu i jezik.

1949. godine, na svom posljednjem javnom nastupu čitao je dijelove svoje zbirke “U zavičaju” koja nije bila dovršena.

19.lipnja 1949. godine umro je u Zagrebu gdje je i pokopan na groblju Mirogoju.

Jedan je od najplodnijih hrvatskih pisaca. Napisao je velik broj djela različitih žanrova, od pjesama, novela, epova, putopisa, poema, eseja, dnevničkih zapisa, članaka, igrokaza za djecu i priča.

U prvih dvadeset godina njegova pisanja za vrijeme hrvatske moderne on traži svoj put ponesen povijesnim hrvatskim, slavenskim i mitološko-legendskim motivima. Tada su nastala njegova djela “Slavenske legende”, “Živan” te “Knjiga o kraljevima hrvatskijem”. Imao je potrebu osvijestiti istarski puk što čini poemom “Krvava košulja”. Nadalje slijede djela: “Lirika” i Nove pjesme” gdje nam daje do znanja da je zanesen prirodom, a kroz djela se vidi i utjecaj starozavjetnih biblijskih tekstova.

Nakon toga, više je radio na osjećajima, zatvorio se u svoj svijet, u djelu “Intima”. Njegova lirika puna je života, elana i optimizma te se tada u potpunosti razlikovala od dotadašnje sumorne i pesimistične poezije hrvatske moderne.

Njegova djela iz faze modernizma s jedne strane pružaju nam uvid u nacionalno-prosvjetiteljsku tradiciju prošlog stoljeća što najbolje dolazi do izražaja u romanu “Krvavi dani”. No, uz to vidljiv je i utjecaj modernističkih stilova.

U “Istarskim pričama” objavljenima 1913. godine vidi se njegova nacionalna te socijalna angažiranost, no na nov i moderan način. U djelima “Veli Joža”, “Boškarini” te “Divičinu gradu” vidi se upletenost folklora i mita.

Objavom zbirki “Intima” i “Pjesni ljuvene”, 1915. godine, sve se više zatvara u sebe i u svoj unutarnji svijet. Pokušao je u nekim djelima pričati o sebi, no nije ostvario značajnija književna ostvarenja u tom području. Tridesetih i četrdesetih godina okreće se socijalnim temama te počinje eksperimentirati s putopisima, dnevničkih zapisima, esejima i studijama. Posvetio se i prevođenju djela, a u isto vrijeme pokušavao je napisati kvalitetan roman o svom rodnom otoku. Nakon što se priključio partizanima, pronašao je novu inspiraciju u novima temama.

Najveća postignuća

Najveća državna nagrada u Republici Hrvatskoj zove se njegovim imenom “Nagrada Vladimir Nazor”. Nagrada se dodjeljuje za najveća dostignuća u području glazbe, filma, književnosti, primijenjenih umjetnosti, arhitekture, kazališne umjetnosti i urbanizma.

Osnovna škola u Postirama na Braču nosi njegovo ime, a njemu u čast utemeljila je i 1996. godine “Nazorove dane”, Prosvjetno – kulturnu manifestaciju koja se održava od 120. godišnjice njegova rođenja. Manifestacija se održava svake godine u svibnju.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*