Dinko Šimunović rodio se u Kninu 1.9.1873. godine. Bio je hrvatski književnik, romanopisac i pripovjedač, i učitelj, a istaknuo se pisanjem romana, pripovijetki, feljtona i crtica. Pisao je u doba modernizma, od 1900. godine pa sve do smrti. Umro je 3.8.1933. godine.
Obrazovanje
Tako je 1892. godine upisao učiteljsku školu u Arbanasima pored Zadra, a nakon toga je radio kao učitelj. Prvo se zaposlio u Hrvacama gdje je radio od 1892. do 1900. godine te na Dicmu gdje je radio od 1901. do 1909. godine. Nakon toga zaposlio se u Splitu u Obrtničkoj školi gdje je radio sve do odlaska u mirovinu, do 1927. godine.
Privatni život
Odrastao je u učiteljskoj obitelji, a zbog očeve službe djetinjstvo je proveo često se seleći po gradovima Dalmatinske zagore.
U ranoj fazi svoga života, život je proveo u malom selu Koljani, u Cetinskoj krajini. Upravo je odrastanje u tom mjestu bilo ključno za njegova djela.
Radio je kao učitelj, a živio je u teškim uvjetima, u siromaštvu pa je naučio živjeti skromno. Često se susretao s teškim sudbinama svojih učenika.
Do umirovljenja je živio i radio u Splitu, a 1929. godine, nakon umirovljenja, odselio je u Zagreb gdje je proveo i posljednje godine svog života.
Pozornost javnosti stekao pripovijetkom “Mrkodol” koju je objavio 1905. godine, ali je nije stigao nikada završiti. Bila je objavljena u zadarskom listu “Lovoru”. Nakon toga bio je uvršten u vodeće pisce hrvatske moderne.
Posao
Svoje radove objavio je u brojnim zbirkama, a to su: “Mrkodol”, “Đerdan” i “Sa Krke i sa Cetine”. 1936. godine, nakon njegove smrti, objavljena je i zbirka “Posmrtne novele”. Glavni junaci njegovih novela većinom su žene (Duga, Rudica, Muljika…)
Najpoznatije pripovijetke po kojima je ostao poznat i danas su “Muljika”, “Duga” i “Alkar” te romani “Tuđinac” i “Porodica Vinčić”. 1918. godine tiskao je dijelove romana koji nije bio dovršen, a to je roman “Beskućnici”.
Najveća postignuća
Istaknuo se pisanjem proze u kojoj je glavna tema Dalmatinska zagora, život i običaji ljudi toga kraja. Osnovni motivi o kojima je pisao su ljubav i smrt, a sudbine njegovih likova su obično tragične. Njegova proza je impresivna s velikim brojem lirskih i epskih portreta.
Neke od njegovih novela velika su postignuća kako za njega tako i za cjelokupnu hrvatsku književnost. Prikazao je patrijarhalnu sredinu kao glavnu za očuvanje tradicije, a ljude koji su otišli iz njegova kraja, izdvojio je te su njihove sudbine obično završile tragično. U svojim novelama je spojio narodno i umjetno te tako dobio jedan novi tip novele koji traje i danas među čitateljima.
Odgovori