Silvije Strahimir Kranjčević jedan je od najpoznatijih hrvatskih pjesnika realizma i začetnik hrvatske književne moderne. Rođen u Senju 1865. godine. Iza sebe je ostavio bogat opus poezije od 421 pjesme i 4 zbirke. Progovarao je o problemima svog naroda, kao i o osobnim borbama vezanima uz bolest i primoranost na život i rad izvan granica domovine. Usprkos početnim negativnim kritikama, stekao je poštovanje poznatih književnika, ali i naklonost čitatelja.
Obrazovanje
1871. krenuo je u prvi razred pučke škole u Senju, koja danas nosi njegovo ime. 1875. godine svoje školovanje nastavlja u senjskoj klasičnoj gimnaziji kao prosječan učenik. Završio je osmi razred no nije položio maturu zbog buntovnog vladanja i sukoba sa školskim vlastima.
1883. godine započinje svoje studiranje na bogosloviji u Senju. Ubrzo nakon toga odlazi u Rim gdje nastavlja studij u “Collegium Germanico-Hungaricum” na zamolbu senjsko-morduškog biskupa Jurja Posilovića.
1884. godine pokazuje želju za polaganjem mature, ali mu zamolba mu biva odbijena. Nakon dobivene diplome u Rimu, vraća se u Hrvatsku.
Uz potporu Josipa Jurja Strossmayera, nastavlja naobrazbu za učitelja na preparandiji u Zagrebu. 1886.godine postaje učiteljem hrvatskog i njemačkog jezika te povijesti i zemljopisa.
Privatni život
Silvije je rođen 17.2.1865. godine. Gubitak majke u petnaestoj godini života na Silviju ostavlja dubok trag. Svoju bol zbog gubitka i privrženost majci zapisao je u brojnim pjesmama. Sličnu inspiraciju za stvaranje vrlo rano pronalazi i u smrti stvaralačkog uzora Augusta Šenoe, kome je naposljetku i posvetio svoju prvu zbirku pjesama “Bugarkinje”. Školovao se u Rimu i Zagrebu, ali se nakon očeve smrti vraća u rodni Senj.
1894. godine počinju se javljati prvi simptomi bolesti i započinje liječenje u Lipiku, nakon čega se vraća u Senj. Iako je slao mnogo pisama i zamolbe da bude poslom prebačen u Hrvatsku, želja mu nije bila ispunjena.
1898.godine, upravo na njegov rođendan, Silvije se oženio za Gabrijela Ana Kašaj, u njegovim pismima i pjesmama poznatija kao Ela. Kum mu je bio Josip Milaković, najbolji prijatelj, kojeg je upoznao u vlaku na povratku iz Rima. Često mu je pisao i iznosio svoje najdublje osjećaje i misli. Nakon vjenčanja, vraća se u Zagreb. Boravi kratko i u Zlataru, Senju i Banja Luci. Četiri godine iza toga biva prvi puta operiran u Sarajevu.
1904. Silvije i Ela dobivaju kći Ivanu Višnju. Dvije godine nakon tog sretnog događaja, njegovo zdravstveno stanje se pogoršava. Liječenje nastavlja u Beču, gdje su mu operirani kamenci u mjehuru. Nakon mukotrpnih liječenja, Silvije umire 29.10.1908. godine u svom stanu u Sarajevu. Pokopan je u Koševu, na groblju sv. Josipa.
Posao
Kranjčevićeva prva pjesma “Zavjet” izlazi 1883. godine u pravaškom časopisu “Hrvatska vila”. Prva zbirka pjesama, objavljena je godinu kasnije pod nazivom “Bugarkinje”, kao i prvi prozni tekst “Prvi honorar”. Nakon što je primio diplomu učitelja, odbijali su mu zamolbe za posao. Na početku je volontirao u muškoj pučkoj školi u Senju. Prvi posao dobio je u trgovačkoj školi u Mostaru. Ubrzo ga premještaju u Livno pa u Bijeljinu.
Redovito piše pjesme i objavljuje ih po raznim časopisima. Nakon premještaja u Sarajevo, 1894. godine, biva promaknut i počinje raditi u redakciji polumjesečnika za književnost i umjetnost “Nada”. U prvom broju “Nade” izlazi njegova pjesma “San”, a u trećem izdanju započinje svoju kritičarsku karijeru osvrtom na “Zločin i kaznu” F.M. Dostojevskog.
1898. godine Matici hrvatskoj u tisak predaje svoju drugu zbirku pjesama “Izabrane pjesme” koja izlazi godinu dana kasnije. Okušao se u pisanju jedne drame i romana, ali ih nije završio.
1900. godine po drugi puta susreće svog uzora Nazora, koji ga moli za pomoć pri prelasku u Bosnu, što Silvije odbija jer je osobno bio izuzetno nesretan što mora živjeti i raditi u toj zemlji.
1902. postaje dopisnim članom Hrvatskog pedagogijsko-književnog zbora. Sredinom te iste godine izlazi i njegova treća zbirka pjesama “Trzaj”, a nakon njegovog boravka u bolnici krajem godine izlazi i posljednji broj “Nade”.
Ipak, 1904. postaje upraviteljem sarajevske trgovačke škole, nakon čega ga proglašavaju pravim članom HDPZ-a.
Usprkos bolesti, 1907. godine izlazi njegova opera u tri čina “Prvi grijeh”, koju je uglazbio Ivan pl. Zajc. Nakon povratka iz Beča, 1908. godine, piše svoju posljednju pjesmu “Portret”. Društvo hrvatskih književnika pokušava prikupiti donacije za Silvijevo liječenje, tiskajući novu zbirku njegovih pjesama pod nazivom “Pjesme”. Izdana je posmrtno.
Najveća postignuća
Početak stvaranja S. S. Kranjčevića, obilježen je utjecajem pravaštva. Miroslav Krleža ga je u svojim kritikama nazivalo “barjaktarom slobode”, jer je kroz svoju proročku viziju pisao o odnosu pojedinca i njegove domovine. Pisao je i o temeljnim egzistencijalnim pitanjima, upotpunjenim simbolima i pojmovima iz Biblije.
Njegova djela prevedena su na brojne jezike (bugarski, makedonski, češki, francuski, makedonski, njemački, ruski, poljski, slovenski slovački, talijanski…).
Svoje pjesme objavljivao je pojedinačno u časopisima i djelima: “Hrvatska vila”, “Nada”, “Sloboda”, “Vienac”, “Hrvatska omladina”, “Uskok”, “Balkan”, “Hrvatska”, “Zvonimir”, “Dom i sviet”, “Pobratim”, “Iskra”, “Vrhbosna”, “Prosvjeta”, “Franjevački glasnik”, “Novi viek”, “Hrvatski salon”, “Spomen knjiga u proslavu 50 godišnjeg jubileja hrvatskog državnog jezika 1847–1897”, “Hrvatska domovina”, “Obzor”, “Osvit”, “Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava”, “Život”, “Lovor”, “Savremenik”, “Hrvatski planinar” i “Behar”.
Ukupno je objavio 421 pjesmu. Iza sebe je ostavio četiri zbirke poezije: “Bugarkinje” (1885), “Izabrane pjesme” (1898), “Trzaji” (1902) i “Pjesme” (1908). Posmrtno je 1912. tiskan izbor proznih radova “Pjesnička proza”, a 1967. godine kritičko izdanje “Sabrana djela”. Napisao je i stihove opere u tri čina “Prvi grijeh”.
Većina ostavštine S. S. Kranjčevića, čuva se u HAZU, NSK i Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Autor: M.Z.
Odgovori