Igor Štimac je bivši hrvatski nogometni reprezentativac. U vrijeme dok je Slaven Bilić vodio reprezentaciju, počeo je raditi kao stručni komentator na HRT-u gdje je s Božom Sušecom, Željkom Velom i Dragom Ćosićem komentirao gotovo sve reprezentativne nastupe. Nakon završetka nogometne karijere postao je trener, osim klubova Cibalije, Zagreba, Zadra, Sepahana i Al-Shahaniya, vodio je i hrvatsku nogometnu reprezentaciju.
Obrazovanje
2010. godine je upisao Visoku školu za sportski menadžment u Splitu.
Privatni život
Igor Štimac je rođen 6.9.1967. godine u Metkoviću. Ima još dva brata, Damira i Mihovila.
Iz prvog braka s bivšom missicom Suzanom Žunić ima troje djece, sina Luku i kćeri Miu i Deu. Par se vjenčao 1990. godine, a zbog njegove karijere su se ubrzo preselili u inozemstvo.
Krajem devedesetih su se vratili u Split nakon čega je počelo teško razdoblje za obitelj.
Štimac se 1999. godine našao u središtu skandala kada je otkriveno da je u vezi s kantautoricom Alkom Vuicom. Iako je njihova priča punila novinske stranice, Suzana se tek 2009. godine odlučila razvesti. Razlog za rastavu nije bila samo ta afera nego brojne priče o Štimčevim preljubima.
Nakon rastave, Igor je ušao u vezu s Lanom Bucat, a par se uskoro i zaručio. U siječnju 2012. godine dobili su sina, a 2017. godine su Lana je rodila još jednog sina kojeg su nazvali Niko.
U svibnju 2013. godine Igor i Lana proživjeli su pravu obiteljsku dramu kada je Lana nakon komplikacija u trudnoći izgubila bebu.
Posao
Štimac se nogometom počeo baviti u Metkoviću. Prvu službenu utakmicu je odigrao kao šesnaestogodišnjak, za NK Neretva iz Metkovića u tadašnjoj Republičkoj ligi jug. Nekoliko utakmica koje je odigrao u toj ligi bilo je dovoljno da ga primijeti Hajduk i odvede u Split u srpnju 1984. godine. Kao Hajdukov junior s dvojnom registracijom je i dalje povremeno nastupao za Neretvu.
Iskustvo igranja u prvoj ligi je stekao u vinkovačkom Dinamu gdje je na posudbi proveo sezonu 1986./87. Nakon toga se vraća u Split i za Hajduk igra do 1992. godine. Za splitski klub je odigrao 243 utakmice i postigao 21 pogodak.
Na finalu Kupa maršala Tita 1991. godine u Beogradu, kada je Hajduk golom Alena Bokšića pobijedio europskog prvaka Crvenu Zvezdu, Štimac je dobio crveni karton zbog sukoba sa Sinišom Mihajlovićem, a taj sukob na nacionalnoj osnovi je trajao godinama, sve do 2015. godine kad su kao izbornici reprezentacija napokon zakopali ratnu sjekiru.
Inozemnu je karijeru Štimac započeo 1992. godine, prelaskom iz Hajduka u španjolski Cadiz. U Španjolskoj je proveo dvije godine, a nakon toga se vratio u Hajduk. Karijeru je nastavio u engleskom klubu Derby County gdje je postao kapetan kluba i bio je omiljen među navijačima koji su ga uvrstili u najboljih 11 igrača u povijesti tog kluba.
U Derbyju ostaje četiri godine, a 1999. prelazi u West Ham United. Za West Ham je igrao do 200.godine, a nakon toga se opet vratio u Hajduk za koji je igrao još jednu sezonu i oprostio se od aktivnog igranja nogometa.
Štimac je jedan od hrvatskih igrača koji su dali svoj doprinos da mlada reprezentacija Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Čileu osvoji naslov prvaka. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju prvi put nastupa 22. 12. 1990. godine na utakmici protiv Rumunjske, odigranoj u Rijeci. S Hrvatskom je sudjelovao na Europskom nogometnom prvenstvu 1996. godine u Engleskoj i na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. Reprezentativnu karijeru je završio s 53 ostvarena nastupa i 2 postignuta pogotka, a posljednju utakmicu u dresu Vatrenih je odigrao 13.2.2002. godine u utakmici protiv Bugarske u Rijeci.
Nakon završetka igračke karijere postaje sportski direktor u Hajduku. Za vrijeme dok je bio direktor smijenio je trenera Baku Sliškovića i došao na Hajdukovu trenersku klupu i osigurao mu titulu prvaka. Ostao je upamćen po tome što je u Hajduk doveo tadašnjeg kapetana Dinama Niku Kranjčara, a taj transfer je bio nazivan “transferom stoljeća”.
2003. godine je kao predstavnik Hajduka postao član Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza, a 2007. je na dvije godine izabran za predsjednika Udruge prvoligaša 1. Hrvatske nogometne lige. Po toj funkciji je automatski postao i dopredsjednik Hrvatskog nogometnog saveza kojeg je u to vrijeme vodio Vlatko Marković s kojim je Štimac cijelo vrijeme bio u svađi. U prosincu 2011. godine je bio Markovićev protukandidat za mjesto predsjednika HNS-a, ali ga nije uspio pobijediti.
Pravu trenersku karijeru započinje 2006. godine u Cibaliji koju je vodio do 2009. godine, nakon čega preuzima NK Zagreb koji je bio pred ispadanjem. U srpnju 2012. godine Izvršni odbor Hrvatskog nogometnog saveza je jednoglasnom odlukom potvrdio Igora Štimca kao novog izbornika hrvatske reprezentacije. Na tom je mjestu naslijedio Slavena Bilića i trebao je ostati do Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. godine, ali je u listopadu 2013. dobio otkaz.
Od 2015. do 2016. godine je bio trener iranskom Sepahanu, a 2017. godine prelazi u Dohu na mjesto trenera nogometnog kluba Al Shahaniyu Quatra.
Najveća postignuća
Prvu medalju Štimac osvaja s mladom reprezentacijom Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1987. godine gdje su osvojili prvo mjesto.
S hrvatskom reprezentacijom je 1998. godine osvojio brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, a kao član reprezentacije je iste godine nagrađen državnom nagradom za šport “Franjo Bučar”.
S Hajdukom je osvojio Kup maršala Tita i dva puta je bio prvak Hrvatske, te jedan put osvojio Hrvatski nogometni kup.
Autor: A.V.
Odgovori