Ibrica Jusić

Ibrica Jusić je poznati hrvatski kantautor, glazbenik prepoznatljivog izričaja, legendarni šansonijer i kanconijer, pjevač zabavne muzike i sevdaha. U svojim pjesmama otpjevao je mnoge ljubavne priče uz koje su se zaljubljivali mladi i stari. Ovaj umjetnik, čarobnjak pjevanog stiha, sanjar i lutalica rođen je u Dubrovniku 15.12.1944. godine.

Obrazovanje

U popravnom domu na Malom Lošinju izučio je tapetarski zanat. Pod utjecajem brata Đele Jusića koji bio je vođa Dubrovačkih trubadura i naučio je svirati gitaru. U cijeloj svojoj karijeri pohađao je satove pjevanja, a u Parizu je naučio francuski jezik.

Privatni život

Ibrica Jusić (pravo ime mu je Ibrahim) po roditeljima je porijeklom iz BiH, rođeni Dubrovčanin u siromašnoj obitelji sa šestero braće i sestara. Ljubav prema glazbi naslijedio je od oca harmonikaša Arifa i majke Emine koja je lijepo pjevala. Još kao dijete u dobi od osam godina pjevao je u zboru, operetama i glumio u dramskoj grupi kazališta Marina Držića u dječjim predstavama. Zbog izrazite buntovne naravi u tinejdžerskim danima s njim se pomalo bavila i ondašnja policija, te svojevoljno odlazi u popravni dom u Sv. Filip i Jakov, a kasnije na Mali Lošinj. Život u domu pamti kao lijep period života jer je tamo imao sve što mu je trebalo.

Prvi put je nastupio na skalinama u Dubrovniku kada je sjeo da se odmori i zasvirao gitaru. Pažnju je privukao jednom mladom paru koji je izrazio želju da ga ponovo posluša u društvu svojih prijatelja. Od tog trenutka Ibrica preko 50 godina svira na skalinama Dubrovnika, ali i drugih gradova koje posjećuje.

Često je kao mladić za vrijeme praznika svirao u Lokrumu jer je tamo pomagao svom pokojnom ocu koji se bavio trgovinom voća i povrća. Nakon povratka iz popravnog doma u Dubrovnik, zaposlio se u teatru kao tapetar i scenski radnik. Zaljubio se u jednu Njemicu Barbaru i nakon vojske je planirao s njom se oženiti i ići raditi u Njemačku gdje ga je u Volkswagenovoj tvornici čekao posao tapetara, no veza je ubrzo pukla. Od tog trenutka glazba i stihovi su zapečatili njegov životni put.

Jedina zakonita žena mu je bila Jadranka s kojom ima sina Kristijana, a razlog njihovog razvoda je bio što supruga nije mogla prihvatiti da mu je glazba na prvom mjestu. Sin Kristijan je rođen 1980., živi u Parizu i završio je dva fakulteta, fakultet kroatistike i privatnu akademiju za klavir, a bavi se i proizvodnjom meda. Ibrica i Kristijan nisu nikada skupa svirali jer je Kristijan čisti klasičar.

Na svom nastupu u Švedskoj zbližio se s majkom svoje kćeri Emine. Kći Emina je rođena 1986., živi u Švedskoj, studirala je balet na Kraljevskoj akademiji, ima svoju grupu i također svira gitaru.

Već dugo Ibrica živi na dvije adrese, preko zime u Zagrebu jer mu je lakše putovati po svijetu, a preko ljeta je u svom rodnom Dubrovniku.

Jako voli životinje, pogotovo mačke i pse. Društvo u privatnom životu i na pozornici su mu pas Bond (zvani još i Đemso prema tajnom agentu 007) i mačak Kiki kojeg je pronašao jedne hladne zagrebačke večeri u snijegu. Ibrica je cijeli svoj život imao pse koji su ga vjerno pratili na svim njegovim koncertima diljem svijeta: Vagabundo, Oskar, Arčibald i Bondo.

Vlasnik je ukupno 12 gitara, a za sebe kaže da se nije umorio jer ima još stihova koji su neopjevani.

Omiljeni hobi mu je nordijsko hodanje.

Posao

Dok je kao mladić svirao i pjevao za prolaznike na dubrovačkim skalinama, zahvaljujući umjetnici Jagodi Bujić, privukao je pažnju skladatelja i dirigenta Petra Gotovca, te odlazi u Zagreb i debitira na Zagrebačkom Festivalu 1968. na kojem osvaja prvo mjesto s pjesmom “Celuloidni pajac”. Na istom festivalu, Ibrica trijumfira i sljedeće dvije godine sa skladbama “Osobenjak” (1969) i “Mačka” (1970). Iz tog vremena su još poznate pjesme: “Još uvijek ne znam neke važne stvari”, “Morem plovi dragi moj”, “Nemoj ići”, “Nikolina”, “Abe Maria” i druge.

Nakon festivalskih pobjeda od strane publike i žirija odlazi u Pariz i tamo stječe međunarodna glazbena iskustva. Francuski jezik nije znao govoriti, ali je zato sjajno pjevao na tom jeziku. Godinu dana je nastupao u poznatom francuskom cabareu Don Camilo. Nakon par godina provedenih u Parizu ponovo se vraća u Dubrovnik gdje svako ljeto na skalinama održava tradicionalne ponoćne koncerte za svoju vjernu publiku.

Ubrzo postaje stalni suradnik s Dubrovačkim ljetnim igrama, te sudjeluje u kultnim predstavama: Edward II, Colombo i Aretej pjevajući skladbe Pere Gotovca. Glazbu za predstavu “Životopis” od Mike Pracata 1977. je sam napisao i ujedno nastupio. Iste godine Ibrica je održao svoj samostalni recital u Kneževom dvoru.

Za ondašnji Jugoton, jedan je od prvih pjevača koji je 1974. snimio LP ploču “Ibrica Jusić”, a 1975. je bio među prvim pjevačima koji su održali solistički koncert u novootvorenoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Svoj prvi solistički koncert u svojoj karijeri održao je u beogradskom Domu sindikata 1976. U narednim godinama svoje karijere nastupio je u svjetskim dvoranama kao što su ChinaTheatre u Stockholmu, Carnegie Hall u New Yorku, sydneyska Opera House.

Ibrica Jusić je skladao stihove poznatih domaćih pjesnika Luke Paljetka, Dobriše Cesarića, Miroslava Antića, Šantića, Tina Ujevića, ali i svjetskih pjesnika poput Shakespearea, Bertolda Brechta i Leonarda Koena. Poznatu pjesmu Dobriše Cesarića “Trubač sa Seine”, Ibrica je uglazbio i prvi put otpjevao 1980. na veliko oduševljenje publike, a pjesma je ubrzo proglašena himnom naše migracije. Zbog te pjesme je bio privođen od strane ondašnje vlasti nekoliko puta.

Svoj prvi simfonijski album “Ibrica” 1981. u bogatim mediteranskim aranžmanima starijeg brata Đele Jusića koji mu je napisao bezvremenske pjesme “Shalom Sara”, “U svakom slučaju te volim”, “Na Stradunu” i mnoge druge.

U Francusku ponovo odlazi 1980., a 1985. izdaje album na francuskom jeziku “La vie”. Nakon toga tri godine boravi u Švedskoj gdje nastupa među najvećim svjetskim imenima i 1988. izdaje album “Hodaju ljudi”. Idući albumi koje je snimio su: CD-Retrospektiva (1994.), Live in ZeKaeM (1998.) i Hazarder – Tribune to Leonard Cohen (2001.). Nedugo zatim objavljuje niz najljepših bosanskih sevdalinki na albumima Amanet (2003.) i Amanet 2 (2008.).

Za vrijeme domovinskog rata svirao je u uniformi i s gitarom prošao sva ratna bojišta za što je odlikovan Spomenicom.

U svojoj dugoj i bogatoj karijeri, Ibrica je surađivao s mnogim glazbenicima kao što su Đorđe Novković, Zdenko Runjić, Arsen Dedić, Drago Brkić i mnogi drugi. S dubrovačkom grupom Atlantida je snimio duet 2012. “Lutam pod oblacima”.

Album “Harlekino” s uspješnim obradama poznatih evergreena kao što su “Kuća pored mora”, “Molitva za Magdalenu”, “Je Suis malade” i mnoge druge izdao je 2015, za što je nagrađen nagradom Porin.

Vječiti lutalica i sanjar Ibrica Jusić nastupao je po čitavom svijetu, cijeloj Hrvatskoj i regiji, mnogim festivalima, u mnogim kazalištima, a u splitskom HNK-u puna tri desetljeća svira i pjeva za Valentinovo. U novije vrijeme nastupa i na večerima Dalmatinske šansone u Šibeniku.

Najveća postignuća

Na samom počeku karijere, debitirajući na Zagrebačkom festivalu, tri godine zaredom je dobio prvu nagradu za pjesme: “Celuloidni pajac” (1968), “Osobenjak” (1969.) i “Mačka” (1970.). Prvu nagradu publike osvaja na Opatijskom festivalu 1976. s pjesmom “Jubi san vašu kćer”.

Na Splitskom festivalu je dobio 1999. Nagradu za dugogodišnju vjernost i doprinos festivalu, koju je vratio jer se naljutio na organizatore zbog loše organizacije i propusta što mu nije uručena javno ispred publike.

Za album “Harlekino” osvojio je Porin 2016. za Najbolji album zabavne glazbe.

Autor: D.G.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*