Gustav Krklec jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća. Osim kao književnik, bio je poznat i kao prevoditelj, urednik i novinar, te prvi predsjednik Društva hrvatskih književnih prevoditelja. Za života je bio veliki prijatelj s mnogim velikim piscima, poput Vladimira Nazora, Antuna Branka Šimića, Tina Ujevića i Mate Balote, a Ivo Andrić mu je bio i vjenčani kum. Krklecova djela važan su dio književnosti regije. Neizbježan su dio lektire, ali i opće kulture. Gustav Krklec rođen je 1899. godine, u mjestu pored Karlovca.
Obrazovanje
Gustav Krklec osnovnu je školu pohađao u Maruševcu, gdje je proveo svoje djetinjstvo. 1909. godine upisao je klasičnu gimnaziju u Varaždinu. 1915. upisao je sedmi razred u klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Sljedeće godine nastavio je školovanja na Šušku i tamo maturirao 1918. godine.
Nakon mature otišao je u Beč studirati poljoprivredu na višoj školi, ali je odustao od studija nakon samo jednog semestra. Vratio se u Zagreb i upisao Filozofski fakultet, gdje je tri semestra studirao filozofiju. Namjeravao je studirati režiju u Pragu, ali je ipak otišao živjeti i raditi u Beograd.
Privatni život
Gustav Krklec rodio se u Udbinji pored Karlovca 1899. godine. Bio je prvo dijete u obitelji. Zbog očeve službe, preselio se s obitelji u Zagorje, u mjesto Maruševac, pored Varaždina. Uz dva brata i tri sestre, proveo je sretno djetinjstvo na selu. Upravo je ono ostalo jedno od glavnih motiva u Krklecovom literarnom radu. Za vrijeme školovanja živio je u Varaždinu, Zagrebu i Šušku, a kasnije i u Budimpešti, Beogradu, Pragu i mnogim drugim mjestima.
Živeći kao gimnazijalac u Zagrebu, intenzivno se družio s Antunom Brankom Šimićem i s njim otkrivao čari boemskog života, krećući se u umjetničkim krugovima i otkrivajući novu poeziju. Tada je Krklec i sam počeo pisati i objavljivati svoje radove. Za vrijeme srednjoškolskih dana, često je sudjelovao u pobunama i prosvjedima protiv tadašnje vlasti. Objavljivao je razne pjesme, uglavnom “rugalice”, pod pseudonimom Kage. Školujući se u Šušku, Krklec se družio s Vladimirom Nazorom, koji je također utjecao na njegovu književnost, ali više kao mentor, nego književni uzor. I dalje je objavljivao u raznim časopisima, od Zagreba do Rijeke.
1918. godine Krklec je počeo svoje prijateljstvo s Ivom Andrićem, tadašnjim urednikom novina u kojima je Krklec objavio svoju prvu pravu, književni relevantnu pjesmu. Sljedeće godine Krklec se oženio za Persidu Karsnijević, a Andrić im je bio kum. 1921. godine dobili su sina Srđa, čiji je kum bio Ivo Vojnović, također cijenjeni književnik, a sljedeće godine rodila im se kći Gordana. Krklecov sin umro je s četiri godine u Beogradu.
Krklec je sa suprugom bio u braku do 1925. godine, kada se razveo zbog ženine nevjere. Naime, dugo je kolala glasina da je Persida nekoliko puta prevarila Krkleca s Ivom Andrićem. Preko prve prevare je Krkleca navodno prešao, pokušavši spasiti brak, ali nakon što ih je zatekao u krevetu i drugi put, odlučio se razvesti. Ova glasina je potvrđena nakon što su pronađeni spisi jedne beogradske masonske organizacije, čiji su članovi bili i Andrić i Krklec, a u kojima piše da su obojica izbačeni iz reda nakon Krklecova razvoda – Andrić zbog promiskuiteta, a Krklec jer nije ispunjavao bračne obveze. Krklec i Andrić ostali su prijatelji i nakon njegova razvoda.
Kroz cijeli život Krklec je živio i činovničkim i boemskim životom. Preko dana bi radio, a noću se družio sa znamenitim imenima hrvatske i svjetske književnosti. Družio se s Vladislavom Petkovićem Disom, Borom Stankovićem, Radom Draincem, Tinom Ujevićem, Milošem Crnjanskim, Rastkom Petrovićem i mnogim drugima, a u poznijim godinama sprijateljio se i s Pablom Nerudom.
1941. godine Krklec se ponovo oženio. Druga supruga bila mu je Mirjana Jovanović, s kojom je za vrijeme Drugog svjetskog rata živio u Zemunu. Nakon rata vratio se u Zagreb, gdje mu je 1947. godine rođena kći Katarina. Krklec je radio u kulturi do mirovine, a književnošću se bavio gotovo do smrti. 1976. godine savladala ga je bolest i prikovala za krevet. Sljedeće je godine i umro. Sahranjen s najvećim počastima na Mirogoju u Zagrebu.
Posao
Iako je Gustav Krklec danas najpoznatiji kao pjesnik i književnik, za života je promijenio mnogo poslova. Svojim radom utjecao je na književnost i kulturu nekadašnje, ali i sadašnje Hrvatske.
1918. godine počeo je raditi kao novinar i urednik časopisa “Novosti”, a pisao je i za “Politiku”, “Jutarnji list”, “Obzor” i “Misao”. Radove je objavljivao i u “Savremeniku” i “Književnom krugu”, sve dok 1919. godine nije pokrenuo časopis “Juriš”, koji je, zbog novčanih troškova, vrlo brzo ugašen.
1920. godine preselio se u Crikvenicu, gdje je radio kao tajnik Dječjeg doma, čiji je direktor bio Vladimir Nazor. 1922. godine živio je u Beogradu i tamo radio kao činovnik u Zadružnoj banci, a onda i kao tajnik Berze. Sljedećih nekoliko godina putovao je po regiji i Europi, a onda se 1929. godine ponovo vratio u Beograd i tamo postao urednik u izdavačkoj kući “Nolit”, istovremeno objavljujući članke u raznim časopisima.
Pred Drugi svjetski rat, Krklec se uglavnom bavio prijevodima, a sve manje je pisao vlastita djela. Nakon rata vratio se poslu urednika i publicista u raznim novinama i časopisima, sve do mirovine 1954.godine.
Najveća dostignuća
Gustav Krklec najpoznatiji je po svojoj književnosti, odnosno poeziji. 1919. godine objavio je prvu zbirku pjesama “Lirika”. Iste godine izašla je i njegova drama “Grobnica”, praizvedena u Varaždinu već 1920.godine.
1921. godine izdao je svoju prvi i jedini roman “Beskućnici” te zbirku pjesama “Srebrna cesta”. Sljedećih godina zdušno se bavio i prevođenjem, prevodeći, između ostalog, i Jesenjina. Tada je objavio još jednu zbirku – “Nove pjesme”.
1927. godine objavio je zbirku “Izlet u nebo”, a 1940. “San pod brezom”. Za vrijeme Drugog svjetskog rata objavljuje nekoliko mračnih djela, ali nakon rata pomalo okreće svoj književni smjer i počinje pisati dječju književnost.
Za svoj pjesnički rad i književna djela Krklec je dobio mnoge nagrade i priznanja. 1944. godine dobio je Antunovsku nagradu, 1967. godine nagradu “Grigor vitez”, a 1969. godine nagradu “Vladimir Nazor”, veliko priznanje za životno djelo.
1974. godine postao je predsjednik Društva književnika Hrvatske, a sljedeće godine i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. 1999. godine, na stotu godišnjicu njegova rođenja, podignuta mu je spomen ploča u Maruševcu.
Odgovori