Ivo Andrić je književnik, pjesnik, prozaik i diplomat porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Rodio se 9. listopada 1892. godine u Dolcu kod Travnika, a umro je u Beogradu 13. ožujka 1975. godine. 1961. godine zbog svojih velikih zasluga u književnosti dobio je Nobelovu nagradu.
Obrazovanje
Završio je osnovnu školu u Višegradu te je otišao k majci u Sarajevo i upisao Veliku gimnaziju. To je bila najstarija srednja škola Bosne i Hercegovine. 1912. godine dobio je stipendiju Napretka, hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva te je upisao u Zagrebu Mudroslovni fakultet (Filozofski fakultet) Kraljevskog sveučilišta. Nakon toga, sljedeće godine odlazi studirati u Beč gdje je slušao predavanja iz povijesti, književnosti i filozofije.
Pošto je bio lošeg zdravstvenog stanja odlazi na Filozofski fakultet u Krakov gdje je učio poljski jezik.
Pošto nikada nije završio studij, bojao se kako ne bi izgubio posao u ministarstvu pa je upisao 1923. godine Filozofski fakultet u Grazu. 1924. godine obranio je svoj doktorat “Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine”.
Privatni život
Ivo Andrić rodio se u obitelji Antuna Andrića i Katarine Pejić. Roditelji su mu živjeli u Sarajevu, no on se rodio u Dolcu kod Travnika kada je njegova majka jednom prilikom išla u posjetu rodbini.
Otac mu je bio sudski podvornik. Kada je imao dvije godine ostao je bez oca koji je umro od tuberkuloze te ga majka odvodi u Višegrad kod tete s očeve strane, Ane i tetka Ivana Matkovšika koji je bio granični policajac.
Pronađeni dokumenti iz njegovih studentskih dana govore o njegovom hrvatstvu. Postoji slika prijavnice za upis u prvi semestar Mudroslovnog fakulteta (Filozofski fakultet) u Zagrebu 14. listopada 1912. godine u kojoj se jasno vidi da je Andrićev materinji jezik – hrvatski jezik. Kada je pohađao sveučilišta u Krakovu i u Poljskoj također se izjasnio da je Hrvat, odnosno katolički Hrvat Bosne.
Pišući kritiku za časopis Vihor o romanu Andrije Kovačevića, također je sam sebe svrstao u Hrvate.
Kada je osnovana nova država, Kraljevina Jugoslavija, počeo se izjašnjavati kao Srbin te je postao zagovornikom jugoslavenstva. To će održavati sve do svoje smrti.
Skoro sav njegov književni opus, osim nekoliko pripovjedaka iz rane mladosti napisao je na ekavici i na srpskom jeziku. U osobnim izražavanjima služio se ćirilicom.
Ivo Andrić bio je omiljen među ženama. 1958. godine oženio se Milicom Babić. Milicu je upoznao preko prijatelja Nenada Jovanovića koji je bio novinar i prevoditelj iz Tuzle. Milica je bila njegova supruga. Nenad je preminuo 1957. godine, a Andrić se Milicom oženio godinu i pol kasnije, 1958. godine. Brak je trajao deset godina.
Posao
Još za vrijeme gimnazije počeo je pisati poeziju pa je tako 1911. godine objavio svoje prvo djelo – pjesmu “U sumrak”.
Dok je pohađao gimnaziju u Sarajevu, kretao se u buntovnom društvu omladinaca Mlade Bosne. Kasnije, kada je stigao na studij u Zagreb, upoznao je Antuna Gustava Matoša. Iako se nije mogao svrstati s krug matoševaca, odlučio je održati govor povodom njegove smrti u Beču u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir”.
Za vrijeme rata je interniran kao jugoslavenski nacionalist. Nakon ujedinjenja je ušao u diplomatsku službu. Brzo je napredovao te je uskoro postao i pomoćnik ministra vanjskih poslova i izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu.
Oko njegove nacionalnosti godinama su se vodile debate. Nagađalo se je li do promjene došlo zbog osnivanje Kraljevine Jugoslavije u kojoj je dominirala Srbija, zbog njegovih ideoloških razloga ili zbog poslovne karijere. Naime, ubrzo je posao državni službenik, a nakon toga i veleposlanik u Berlinu. Dilema oko njegove nacionalnosti nikada nije riješena pa je ostao i hrvatski i srpski pisac. Hrvatski jer se rodio u hrvatskoj obitelji, a srpski jer je preuzeo njihovu nacionalnost.
U listopadu 1919. godine počeo je raditi u Beogradu kao službenik u Ministarstvu vjera. Tada je upoznao književnike Miloša Crnjanskog, Stanislavom Vinaverom, Josipom Miličićem, Simaom Pandurovićem i drugima s kojima se sprijateljio i družio oko kavane Moskva.
Malo nakon toga počeo je raditi kao diplomatu veleposlanstvu u Vatikanu. Objavljena je njegova zbirka pjesama u prozi “Nemiri” te pripovijetka “Put Alije Đerzeleza”.
1921. godine postao je službenik konzultanta u Bukureštu, a te iste godine počela je njegova suradnja sa Srpskim književnim glasnikom gdje je objavio priču “Ćorkan i Švabica”.
1922. godine odlazi u konzultant u Trst te objavljuje pripovijetke Za logorovanja te Ženu od slonove kosti i ciklus pjesama “Šta sanjam i šta mi se događa”. Objavio je još neke književne prikaze, a 1923. godine postavljen je na mjesto vicekonzula u Grazu.
1924. godine objavio je još neke pripovijetke koje su postala s godinama njegova najpoznatija djela. To su: “Ljubav u kasabi”, “Mustafa madžar”, “Dan u Rimu” te “U musafirhani”.
Potražio je posao i u diplomaciji Nezavisne Države Hrvatske, ali je od njega na kraju odustao.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata povučeno je živio u Beogradu. Nakon 1945. godine postao je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.
1961. godine dobitnik je Nobelove nagrade za književnost za životno djelo.
Bio je vijećnik na Trećem zasjedanju Zavnobiha. 1946. godine živio je na relaciji Beograd-Sarajevo, a u ožujku 1948. godine postao je redoviti član Srpske akademije nauka, u odjeljenju za književnost i jezike te u odjeljenju glazbenih i likovnih umjetnosti. Te iste godine objavio je pripovijetke “Pismo iz 1920. godine” i “Zlostavljanje”.
1950. godine postao je član Predsjedništva Narodne skupštine Narodne Republike BIH te je objavio “Priču o vezirovom slonu”.
Uz spomenuta djela, njegova najpoznatija djela su još: “Travnička hronika”, “Ex Ponto”, “Gospođica”, “Lica”, “Žena na kamenu”, “Goya” i mnoga druga.
Najveća postignuća
Uz Nobelovu nagradu za književnost koju je dobio 1961. godine, dobitnik je brojnih nagrada. Tako je 1949. godine dobio Nagradu Komiteta za kulturu Vlade Federativne narodne Republike Jugoslavije za svoj poznati roman “Na Drini ćuprija”. 1954. godine dobio je Nagradu izdavačkog poduzeća Svjetlost, 1954. godine Nagradu Saveza književnika Jugoslavije. 1956. godine dobio je Povelju Saveza književnika Jugoslavije, 1967. godine dobio je Nagradu Antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Jugoslavije, 1970. godine dobio je za životno djelo Dvadesetsedmojulska nagrada, 1972. godine dobio je Vukovu nagradu i još mnoge druge.
Odgovori