Antun Branko Šimić

Antun Branko Šimić jedan je od najpoznatijih hrvatskih pjesnika koji je svoje pjesništvo na tragu Antuna Gustava Matoša okrenuo najprije prema ekspresionizmu, a onda svojom zbirkom “Preobraženja” unio jedan novi stil u svoje, ali i cjelokupno hrvatsko pjesništvo. Uz to, Šimić je bio i prevoditelj, esejist i veliki književni kritičar.

Obrazovanje

Antun Branko Šimić svoje je obrazovanje počeo u pučkoj školi svog rodnog mjesta Drinovca. Nakon osnovne škole, u Širokom Brijegu završio je tri razreda franjevačke klasične gimnazije, a onda otišao u Vinkovce, gdje je završio četvrti razred. Ubrzo se preselio u Zagreb i nastavio sa školovanjem u donjogradskoj gimnaziji. 1917. godine, u osmom razredu, napustio je školovanje.

Privatni život

Antun Branko Šimić rođen je 1898. godine u Drinovcima kod Gruda, u uglednoj i bogatoj obitelji, roditelj su mu bili Martin i Vida Šimić (rođena Tomas). Imao je pet i pol godina mlađeg brata Stanislava Šimića, koji je također bio književnik.

Antun Branko Šimić je već sa 15 godina objavio svoju prvu pjesmu “Zimska pjesma” u časopisu Luč. Dok s školovao u Vinkovcima, napisao je zbirku pjesama “Cibaliana”, u kojoj se vidi da mu rane pjesme nalikuju na pjesme Antuna Gustava Matoša. Šimić je odustao od školovanja sa 19 godina kako bi pokrenuo časopis Vijavica 1917. godine, inspiriran ekspresionističkim listom Der Sturm. 1919. godine pokreće drugi književni časopis Juriš, a treći časopis Književnik pokrenuo je 1923. godine.

Šimić je imao djevojku, Tatjanu Marinić, kojoj je 1920. godine posvetio svoju najznačajniju zbirku pjesama “Preobraženja”. Tatjana Marinić je kasnije postala komunistica i humanitarka, značajna po tome što je bila jedna od suosnivačica Studija socijalnog rada.

Antun Branko Šimić je kao vrlo mlad čovjek obolio od upale pluća. Odlazio je u Dubrovnik, pa na Cavtat kako bi se izliječio, ali uzalud. 1925. godine vratio se u Zagreb i na proljeće iste godine umro od tuberkuloze. Pokopan je na Mirogoju, zagrebačkom groblju.

Posao

Antuna Branko Šimić počeo je pisati pjesme još kao srednjoškolac. Njegove pjesme su u početku bile pejzažne i impresionističke, veoma slične Matoševim. Nakon što je Šimić napustio školovanje kako bi radio na svom časopisu, promijenilo se i njegovo pjesništvo. Pjesme je počeo pisati na ekavici i impresionističku formu zamijenio ekspresionističkom, na što ga je potakao časopis Der Strum koji je Šimića upoznao s tim novim, svježim književnim pravcem. U svojem pjesništvu Šimić je počeo negirati tradiciju i sponu između stvarnosti i pjesništva. Ovaj zaokret u njegovom pjesništvu potakao ga je da osnuje svoj časopis Vijavica. Ovo je značilo drugu fazu Šimićevog pjesništva, onu ekspresionističku ili, često nazivanu “anarhističkom”. U pjesmama nastalim u ovoj fazi Šimić spominje motive i obrađuje teme koje odišu nemirom i očajem čovjeka u gradskoj sredini. U svome novom stilu, on pojednostavljuje gramatiku stihova, u njima izostavlja interpunkcijske znakove i postiže ekspresivan ritam jezičnom jednostavnošću. Ipak, svojim pjesmama još uvijek želi stvoriti pomalo impresionističku senzaciju.

1919. godine Šimić je sa Gustavom Krklecom i Nikom Milićevićem osnovao svoj drugi časopis Juriš, koji je i prestao s izdavanjem te iste godine. Sljedeće godine objavio je svoju najznačajniju zbirku pjesama “Preobraženja”, koja su označila njegovu treću fazu pjesništva.

1923. godine Šimić je neko vrijeme radio s Milanom Begovićem i uređivao časopis Savremenik, a te iste godine pokrenuo je časopis Književnik. Književnik je bio oštrija verzija Juriša, u kojem je Šimić izražavao prosvjed protiv tadašnjeg stanja duha među ljudima i umjetnicima, te stanja u kulturi. Jedini izlaz vidio je u rušenju dotadašnjih vrijednosti i stvaranju novih, gotovo utopijskih modela življenja i stvaranja.

Šimić je bio veoma upućen u sva nova zbivanja i preokrete na pjesničkoj i umjetničkoj sceni Europe. Bio je veoma oštar književni kritičar, pa čak i prema piscima koje danas smatramo velikim umjetnicima svog vremena. Ali on se nije osvrtao samo na domaće pisce, već i na Njemačke i Austrijske ekspresioniste, te se zanimao i za francusku i skandinavsku književnu scenu. Šimić se bavio i prijevodom, pa je preveo roman “Blagoslov zemlje” Kunta Hamsuna, ali on je bio tiskan tek šezdeset godina kasnije. Šimić je preveo i jednu dramu te nekoliko djela kratke proze svjetskih modernista.

Svu poeziju A.B. Šimića potražite na Poezija.info >>

Najveća postignuća

Danas se najznačajnijom ostavštinom Antuna Branka Šimića smatra njegova zbirka pjesama “Preobraženja”, objavljena 1920. godine. To je zbirka u kojoj je objavio samo 48 pjesama, među kojima su i neke njegove rane pjesme, ali ih je Šimić prije objavljivanja preradio. Šimić je konstruirao zbirku po uzoru na njemačkog pjesnika Holza, tako da zbirka ima svoju “središnju os”, koja označava poseban grafički aranžman zbirke.

Šimić u pjesmama ove zbirke širi tematiku pjesama, pa se ona od motiva građanskog čovjeka, potištenog i u potrazi na novim odgovorima, nadograđuje motivima ljubavi, smrti i religijskim motivima, te motivima umjetnosti općenito. I sam stil pjesama je bogatiji u ovoj zbirci nego u Šimićevim čisto ekspresionističkim pjesmama. Pjesme u zbirci “Preobraženja” su dotjerane, stilizirane, obogaćene vizualnim slikama koja se postigla upotrebom boja. Ova zbirka pjesama uzrokovala je zaokret ne samo Šimićevog, već i cjelokupnog hrvatskog pjesništva u smjeru neoklasicizma. To znači da se slobodan stih karakterističan za ekspresionizam, odjednom počeo mijenjati sa vezanim stihom i novom formom strofe. Pjesme kao da ponovo dobijaju onu bodlerovsku ideju istraživanja odnosa između kolektivne transcendentalne svijesti i propitivanja osobnih ideala.

Neke od najpoznatijih Šimićevih pjesama ove zbirke su “Utjeha očiju”, “Teški zrak”, “Otkupljenje”, “Budući”, “Prazno nebo”, “Nađeni bog”, “Smrt i ja” i mnoge druge.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]

Komentiraj

*