Eduardo da Silva

Eduardo da Silva je brazilsko-hrvatski nogometaš koji je karijeru započeo u brazilskom klubu Nova Kennedy gdje su ga Dinamovi skauti zapazili i doveli u Hrvatsku. Bio je član hrvatske nogometne reprezentacije. Igra na poziciji napadača, a postizanje pogodaka je njegov urođeni dar što je znao pokazati u kojem god dresu je igrao. 2013. godine je završio na sudu sa Zdravkom Mamićem zbog ugovora prema kojemu bi do kraja karijere morao Mamiću isplaćivati određeni postotak od svakog potpisanog ugovora.

Obrazovanje

Pohađao je Prirodoslovno-matematičku gimnaziju u Zagrebu, popularno zvani MIOC.

2016. godine je diplomirao na trenerskoj akademiji u Kijevu i dobio Uefinu A trenersku licencu s kojom, uz potvrdu HNS-a o reprezentativnom igračkom statusu, može biti sportski direktor prvoligaških i drugoligaških klubova, trener mlađih uzrasta prvoligaških i drugoligaških klubova te samostalno može voditi seniorske momčadi trećeligaša.

Privatni život

Rođen je 25.2.1983. godine u Rio de Janeiru. Odrastao je u kvartu kojeg je šezdesetih godina podigla američka administracija pomažući brazilskim vlastima da gradskoj sirotinji omoguće krov nad glavom. S petnaest godina se iz Brazila preselio u Hrvatsku, a s prvim unosnijim ugovorom se pobrinuo da majku Joelmu i brata Bruna preseli u ljepši i sigurniji kvart.

Više puta je govorio kako se u Hrvatskoj osjeća kao kod kuće i da ga tako svi tretiraju te da Hrvatskoj može zahvaliti na svemu što je postigao u životu i karijeri. U Hrvatskoj je upoznao i suprugu Andreu s kojom se vjenčao 2005. godine. Dvije godine kasnije su dobili prvo dijete, kći Lorenu, a 2011. godine i sina Mateusa. Eduardo s obitelji živi na relaciji Brazil-Hrvatska.

Posao

Prve nogometne korake je učinio u Brazilu. Ondje su ga zapazili Dinamovi skauti i sa samo 15 godina se preselio u Zagreb gdje je nogometno odrastao u Dinamovoj nogometnoj školi. Krajem devedesetih je nakratko otišao na posudbu u brazilski klub Banguu, a po povratku u Zagreb je zaigrao za prvi tim zaprešićkog Intera. Ondje se istaknuo postigavši deset golova u petnaest utakmica što je bilo dovoljno da ga vrate na Maksimir.

U Dinamu se nametnuo kao iznimno učinkovit strijelac, jedan od najboljih u Prvoj ligi u to vrijeme, što je izazvalo pažnju Arsenala. Tijekom prve sezone u Dinamu je postigao devet golova u 24 utakmice i iz sezone u sezonu je svojim sposobnostima pokazivao da je igrač za reprezentaciju.

Javnost je od tadašnjeg hrvatskog izbornika Zlatka Kranjčara očekivala da će Eduarda pozvati na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, ali to se nije dogodilo. Pravu golgetersku eksploziju Eduardo je u Dinamu doživio u sezoni 2006./2007. kada je s 34 postignuta gola oborio rekord po postignutim golovima u jednoj sezoni u HNL-u.

2002. godine postaje hrvatski državljanin i počinje igrati za U-21 selekciju hrvatske reprezentacije. Za seniorsku reprezentaciju je debitirao u studenom 2004. godine, u utakmici protiv Irske. Prvi pogodak za reprezentaciju je postigao na Carlsberg Cupu 2006. godine u Hong Kongu. U vrijeme dok je Slaven Bilić vodio reprezentaciju, Eduardo je bio standardni prvotimac. U kvalifikacijama za Euro 2008. godine je briljirao s 10 postignutih golova u 12 utakmica i zauzeo drugo mjesto na ljestvici europskih strijelaca.

Eduardo je još u vrijeme kada je tek došao u Dinamo s izvršnim predsjednikom Zdravkom Mamićem potpisao ugovor prema kojemu je on, tada neafirmirani mladi nogometaš, Zdravku Mamiću trebao doživotno isplaćivati 10 posto svoje zarade. Taj ugovor s Mamićem, koji se brinuo o njegovoj karijeri i životu u Hrvatskoj, je odlično funkcionirao dok Eduardo nije potpisao za Arsenal. Sa suprugom je procijenio da ugovor nije korektan i prestao plaćati dogovoreno.

Mamić i on su završili na sudu, a sud je u prvostupanjskoj presudi odlučio da su ugovori lihvarski i poništio ih. Međutim, zagrebački Županijski sud je kasnije preinačio prvostupanjsku presudu i presudio da je Mamić imao pravo tražiti od Eduarda postotak od njegove zarade.

U ljeto 2007. godine je prešao iz Dinama u Arsenal. Transfer je obavljen u potpunoj tajnosti i u javnosti je kasnije odjeknuo poput bombe, a i sam Eduardo je bio šokiran. Tada je za medije izjavio da ne može vjerovati da je to istina i da se ta operacija očigledno radila u tajnosti te da je uprava kluba skrivala i od njega da su stupili u kontakt s Arsenalom. Arsenal je za njega platio oko 9 milijuna eura, a on se odmah u pripremnim utakmicama postižući golove dokazao kao dobro pojačanje.

Tijekom karijere Eduarda su često pratile ozljede, ali najstrašnija se dogodila u veljači 2008. godine u dresu Arsenala. U brutalnom startu Martina Taylora zadobio je otvoreni prijelom kosti lijeve noge nakon čega je hitno operiran. Oporavak od te ozljede je trajao gotovo godinu dana, a nakon toga se vratio u Arsenal koji ga je u jesen 2010. godine, unatoč sve boljoj igri, prodao u ukrajinski Šahtar.

Zbog ozljede zadobivene nastupajući za Arsenal, propustio je Euro 2008. s reprezentacijom. Nastupao je kasnije na Europskom prvenstvu 2012. godine, a nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. godine, odlučio je završiti reprezentativnu karijeru. Iste godine se vraća u rodni Brazil i kao slobodan igrač počinje igrati za klub Flamengo.

Nakon jedne sezone u Brazilu, 2015. godine je potpisao ugovor sa Šahtarom na godinu i pol dana i opet se vratio u Ukrajinu. Početkom 2017. je potpisao ugovor s klubom Atletico Paranaense za koji bi trebao igrati do veljače 2018. godine.

Najveća postignuća

U vrijeme okončanja reprezentativne karijere Eduardo da Silva je s 29 pogodaka držao drugo mjesto na “vječnoj ljestvici”, odmah iza Davora Šukera.

Dva puta je bio proglašavan najboljim igračem Prve HNL, 2005. i 2006. godine. Engleski časopis FourFour Two ga je 2007. godine svrstao na 88 mjesto na listi 100 najboljih svjetskih nogometaša. Iste godine je s postignuta 34 pogotka bio proglašen najboljim strijelcem Prve HNL.

Večernji list ga je 2006. godine proglasio nogometašem godine, a 2015. godine je prema izboru navijača proglašen najboljim igračem Šahtara.

S Dinamom je dva puta bio Prvak Hrvatske i dva puta osvajao Hrvatski nogometni kup i Hrvatski nogometni superkup dok je s ukrajinskim Šahtarom četiri puta bio Prvak Ukrajine, četiri puta osvajao Ukrajinski kup i tri puta Ukrajinski nogometni superkup.

Autor: A.V.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*