Božo Sušec

Božo Sušec je legendarni sportski novinar i komentator HTV-a te bivši sportaš. Prenosio je brojna svjetska i europska prvenstva te izvještavao sa sedam zimskih i devet ljetnih Olimpijskih igara. Iako njegova karijera nije isključivo i samo sportska, specijalizirao se za nogomet, rukomet, skijaško trčanje i atletiku. Nakon što se 40 godina bavio novinarstvom otišao je u prijevremenu mirovinu 31.9.2009. godine. No, to nije značio i kraj njegove novinarske karijere. Nakon toga, karijeru je nastavio kao komentator Arena sporta.

Obrazovanje

Nakon što se 1963. godine preselio u Zagreb bez očevog pristanka, završio je četvrti razred srednje škole u Križanićevoj gimnaziji, a potom upisao Fakultet političkih znanosti.

U to vrijeme na spomenutom fakultetu nije postojao smjer novinarstvo, ali fakultet je bio usmjeren prema tom području. Jedan od profesora na fakultetu bio mu je i pokojni predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.

Oduvijek je maštao o tome da postane novinar, a jedina dvojba koju je imao, bilo je koje područje odabrati. Naime, dvoumio se između sporta i vanjske politike.

Privatni život

Božo Sušec rođen je 1.1.1946. godine u Meljinama kod Boke Kotorske u Crnoj Gori. Potječe iz liječničke obitelji pa je tako i njegovo rođenje odredio očev posao. Naime, otac Đuro, ugledni je zagrebački ortoped koji je bio oženjen za Božinu majku, profesoricu francuskog i engleskog jezika, inače rođenu u Bugarskoj. Đuro i Didina su se upoznali i zaljubili u ratnoj mornaričkoj bolnici u Varni gdje je Đuro tada radio. Koliko je bio ugledan u području ortopedije govori i to da je po njemu nazvan i veliki rehabilitacijski centar u Makedoniji.

Ubrzo nakon njegova rođenja, obitelj zbog očeva posla seli u Zagreb gdje su živjeli do 1957. godine, a nakon toga sele u Skoplje.

Božo naglašava kako je imao sjajne roditelje koji su ga, međutim, prerano napustili. Oboje su preminuli u njegovim tridesetima. Naime, obitelj Sušec je posjedovala stan u Novoj Vesi koji su vratili stambenom uredu nakon što su preselili u Skoplje. Božo ističe da je tako odlučio njegov otac koji je bio izrazito pošten i plemenit te je upravo kroz njegov odgoj naučio slobodno razmišljati i biti predan radu.

Zbog provedenog djetinjstva u Makedoniji, Božo odlično priča makedonski jezik, a u Skoplju je ostvario i svoj sportski uspjeh. Naime, bio je republički juniorski viceprvak u stolnom tenisu.

1963. godine, nakon jakog potresa, on i njegova obitelj su poput svih spavali pod šatorima te je tada odlučio bez očeva pristanka napustiti Skoplje i preseliti se u Zagreb.

U Zagrebu se snalazio sam. Budući da je otišao bez očeva potpore, morao se sam financirati. Naglašava da je s ocem imao odlične odnosne, ali kako se on nije slagao s time da ode u Zagreb, morao se brzo zaposliti kako bi mogao preživjeti. No, to mu nije teško padalo. Vrlo brzo je završio srednju školu te potom upisao fakultet i zaposlio se. Tijekom studiranja živio je u studentskom domu na Trgu žrtava fašizma.

Božo se dva puta ženio. U prvi brak je ušao mlad, davne 1971. godine i u njemu ostao pola godine. Nakon što se preselio u Zagreb, slučajno je sreo ljubav iz srednje škole iz Skoplja. Sudbonosni susret dogodio se u Perkovčevoj ulici ispred Poliklinike gdje je Božo tada imao susret s jednom damom. Preko puta ulice nalazila se biblioteka, a Božo je primijetio da netko lupa po staklu. Bila je to Tanja, po struci bibliotekarka, koju je netko slučajno zaključao na poslu. Božo je pozvao čuvara, a Tanju kasnije odveo na piće. Nakon nekoliko mjeseci zaključili su da se nikada nisu niti prestali voljeti. Božo naglašava da im je brak opstao zbog razumijevanja i tolerancije.

Božo i Tanja su u braku dobili dvojicu sinova, Sinišu i Sašu koji su krenuli očevima stopama te su obojica zaposleni u sportskim redakcijama. Božo spominje kako su uz njega posjetili brojna natjecanja te su mu pomagali u pripremama.

U travnju 2013. godine, Božin sin Saša Sušec vjenčao se za voditeljicu Zlatu Mück nakon pet godina veze, a koja je te iste godine, 23.8., rodila sina Tina. Drugog sina, Zlata je rodila krajem lipnja 2018. godine.

Božina velika strast je klađenje, a za Prvu sportsku kladionicu je snimio i reklamu. Ističe da nije ovisnik jer se kladi u skladu sa svojim mogućnostima, a jednom je dobio 87 tisuća kuna. Dobitak mu je donio Igor Tudor koji je zabio pobjednički gol 3:2 za Juventus, što je Sušec i prognozirao.

Posao

Njegova novinarska karijera je započela početkom 60-ih godina. Kada je 1963. godine stigao u Zagreb morao se sam financirati pa se odmah i zaposlio. Radio je kao dopisnik Radio Skoplja. Pokrivao je sve, od intervjua do raznih glazbenih festivala. Budući da mu to ipak nije bilo dovoljno za život, Božo je u slobodno vrijeme potražio dodatne poslove. Tako je lijepio plakate i radio kao čuvar na Velesajmu, a sve to donijelo mu je novac za pristojan život.

1968. godine bio je jedan od desetero dobitnika stipendije Televizije Zagreb. Do stipendije je došao nakon sudjelovanja u TV kvizu Znam znaš u kojem se natjecao s ekipom Politolog čiji je bio i kapetan. Tada ga je primijetio Laz Goluža koji mu je rekao da ima televizijskog dara. Ubrzo nakon toga raspisan je natječaj za TV stipendije na koji se javilo više od 200 ljudi. Nakon što je dobio stipendiju, prošao je internu TV školu i počeo raditi u gradskoj redakciji. Vrlo brzo je naglasio da ga zanima sport pa se već 1971. godine pridružio sportskoj redakciji.

1972. godine bio je jedan od najznačajnijih novinara za vrijeme Olimpijskih igara u Münchenu. Nakon što su Mladen Delić, Boris Mutić i Milka Babović otišli u München, Božo je ostao sam s dvije asistentice, a tijekom tog razdoblja prenosio je čak 14 sportova. Na televiziji je provodio više od 20 sati dnevno.

Najveći utjecaj na njegovu karijeru imao je Hrvoje Macanović, njegov radijski kolega, a od Mladena Delića je naučio kako kvalitetno obaviti pripremu za prijenos. Naime, prvo je radio kao asistent na utakmicama uz Delića, a potom je nastavio i kao samostalni komentator.

Prvu popularnost doživio je 1975. godine nakon što je tri godine bio jedan od nekolicine voditelja koji su vodili Nedjeljno popodne čiji je urednik bio Saša Zalepugin.

Nakon toga je s Brankom Lentićem, Sašom Zalepuginom, Joškom Marušićem i Brankom Lentićem radio na seriji Gradovi i programu Za slobodu, a sudjelovao je i u osmišljavanju emisije Slika na sliku. Ističe da je iz tog djela njegove profesionalne karijere najznačajniji projekt emisija za međunarodno priznanje Republike Hrvatske od 15.1.1992. godine koja je trajala 4,5 sata.

Tijekom svoje novinarske karijere dva puta je skoro stradao zbog muzike, a treći puta nakon što je izrazio svoje mišljenje u Dnevniku. Prvi puta je još kao jako mlad izvještavao sa svečanosti iz Novog Vinodolskog kada je limena glazba izvela pjesmu Još Hrvatska ni propala. Drugi put je nakon Dinamove pobjede 1982. godine u prilogu pustio dio gdje društvo pjeva igračima i Ćiri pjesmu Fala. Treći puta je dobio opomenu pred otkaz zbog toga što je u Dnevniku izjavio da zbog štednje ukidaju neke sportske emisije. Božo je oduvijek žalio što nije zaživjela ideja da HRT3 postane isključivo sportski program.

U svojoj dugogodišnjoj karijeri Božo je bio rukovoditelj nekih od najznačajnijih televizijskih projekata kao što su Mediteranske igre u Splitu 1979. godine, Univerzijade 1987. godine, a bio je i zamjenik glavnog urednika te pomoćnih direktora HRT-a. Pratio je čak 16 olimpijada, u razdoblju od 1976. do 2008. godine sve ljetne i zimske.

31.9.2009. godine nakon više od 40 godina uspješne novinarske karijere, otišao je u prijevremenu mirovinu kao pomoćnik glavnog ravnatelja za televiziju i posebne projekte, ali je i dalje nastavio s radom kao komentator Arena Sporta.

U travnju 2019. godine počelo je snimanje RTL-ovog showa Fittest Family, u kojem Božo uz Gorana Šprema, izvještava gledatelje o uspjehu 14 hrvatskih i slovenskih obitelji od kojih će jedna biti proglašena najspretnijom i najuspješnijom.

Najveća postignuća

Emisija Nedjeljno popodne koju je Božo vodio od 1975. do 1978. godine dobila je tri godine za redom Zlatne vijence popularnosti.

U travnju 2008. godine HRT mu je dodijelio nagradu za životno djelo.

2010. godine Hrvatski zbor sportskih novinara mu je uručio nagradu za životno djelo.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]

Komentiraj

*