Božidar Alić je hrvatski televizijski, filmski i kazališni glumac. Pored toga što je veći dio života proveo na kazališnim daskama, Alić se okušao u pjevanju i pisanju. Snimio je album s talijanskim pjesmama. Njegov glas je mnogima prepoznatljiv, jer je na radiju snimio preko tisuću dramskih tekstova, a često je i recitirao pojedine pisce, također na radiju. Zbog njegovih izjava u javnosti, Alića se drži najkontroverznijom osobom hrvatske društvene i političke scene.
Obrazovanje
U Zagrebu je završio osnovnu i srednju školu. Nakon završene srednje škole upisuje Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, a nakon što je diplomirao odlazi u Milano, gdje je započeo stručno usavršavanje u teatru “Piccolo”.
Privatni život
Rođen je 24.12.1954. godine u Zagrebu. S roditeljima je živio u Ulici braće Kavurića, bez oca je ostao rano, tako da je živio s majkom, koja je po zanimanju bila krojačica. Od malih nogu se pripremao da postane glumac. U osnovnoj školi se upisao u Pionirsko kazalište “PIK”.
Njegov san je bio upisati Akademiju dramskih umjetnosti, a kada je u tome uspio, euforično je počeo ljubiti i grliti sve prisutne oko sebe. U klasi u kojoj je primljen bilo ih je sedmero. Studirao je s Miljenkom Androić, Pericom Martinović, koja je jedno vrijeme živjela kao podstanar u stanu s Alićem i njegovom majkom, zatim Ivom Gregurevićem i drugima.
Svoje studentske dane provodio je s kolegama s Akademije, zajedno su gledali predstave u HNK-u i Gavelli, a pojedine predstave su gledali i po nekoliko puta i uvijek iznova komentirali što ih se najviše dojmilo, a ponekad bi dali i poneku kritiku što bi izmijenili.
Još kao student ušao je u brak sa zagrebačkom novinarkom Selmom Oruč. Ljubav nije dugo potrajala.
Kada je krenuo domovinski rat, Alić se pridružio udruzi “Croatian Art Forces” i sve se više zanimao za vjeru, jedno vrijeme je i govorio da će se zarediti.
Svoju suprugu, Sandu Maroš, petnaest godina mlađu od sebe, upoznao je u rujnu 2006. godine, nakon samo tri dana su se zaručili, a 12.4.2007. godine su se vjenčali. Te iste godine u lipnju, dobio je sina u pedeset i sedmoj godini, Ratimira Mariju Alića.
Alić je od malih nogu učio i tečno govorio engleski i talijanski, a kasnije i njemački.
Posao
Kao student pojavio se na Dubrovačkim ljetnim igrama u kultnom Hamletu. Već 1977. godine debitirao je u drugoj glavnoj muškoj ulozi u “Akciji stadion”. Alić je igrao mladog ustašu Ferka, koji svim silama nastoji nagovoriti svoga prijatelja Igora da obuče crnu uniformu, ali sve to ide uzalud. Na kraju filma Ferko ubija svoga prijatelja hicem u čelo. Kritika je bila pozitivna i tvrdili su da je Alić briljirao i glumački nadmašio Igora Gala, koji je bio prva glavna uloga.
Zasigurno su ga zapazili u glumačkim vodama i nakon toga, ali ono što je zanimljivo, premda je bio već tada odličan glumac, većina redatelja je radije prekidala suradnju s njim zbog straha od njegovoga nepredvidivoga karaktera. Nakon toga je Alić s Miljenkom Androić i Mirom Furlan snimio televizijsku dramu “Istarska rapsodija” u režiji Danijela Marušića.
Godine 1979. glumio je u hrvatskom dugometražnom filmu “Živi bili pa vidjeli” kao Mate Alić. Potom je angažiran na televizijskoj drami “Obiteljski album”, a 1983. godine pojavio se u filmu “U logoru” kao Hrvoje. Ta uloga jedna od ponajboljih i najvažnijih uloga u njegovoj karijeri. Iste godine je dobio glavnu ulogu u Tadićevom filmu “Treći ključ”, što je kombinacija psihološke drame i trilera.
Alića su mnogi primjećivali, a Vlado Habunek pružio mu je veliku šansu, kada je predložio da se izvede “Kralj Gordogan”, bajkovita drama u pet činova. Predstava u Teatru ITD, u kojoj je Alić glumio, stekla je kultni status, a Alić je igrao glavnu ulogu. Profesor Habunek je skupio glumce, ali nije krio da je znao gubiti živce na probama s Alićem, zbog njegovoga teškog karaktera, ali i to da mu je na kraju sve oprostio jer je s tom ulogom briljirao.
Alić je u Teatru ITD odigrao ulogu za kultnu predstavu “Paklena naranča”, koju je slavni Kubric ekranizirao na filmskom platnu. Ubrzo nakon toga Alić je postao popularan glumac i pozvali su ga da surađuje s HNK, ali to nije dugo potrajalo, mnogi su se počeli tužiti na njega, da je neodgovoran i da se s njim ne može raditi, stoga je Alić prešao u Gavellu, ali se ni tamo nije dugo zadržao, najviše je igrao u Teatru ITD i surađivao je s Radom Šerbedžijom, koji mu je ujedno bio i profesor na Akademiji. Bili su glumački suradnici, a kasnije su se razišli zbog političkih razloga.
Godine 1986. glumio je kao Štefina u seriji “Putovanje u vučjak”, a 1988. godine glumio je kao Hinko Hinčić u filmu “Eksperiment profesora Hinčića”. Zatim je 1992. godine glumio u filmu “Kamenita vrata” kao, zatim u filmovima poput “Olovna pričest”, “Agonija”, “”Milost mora”, pojavio se i u televizijskim serijama poput “Zabranjena ljubav, najbolje godine”, “Obični ljudi”, “Ponos Ratkajevih” i mnoge druge.
Njegov karakter ga je koštao brojnih potencijalnih uloga, mnogi su redatelji odustajali surađivati s njim.
Pored glume, Alić je također bio dosta muzikalan. Surađivao je s Arsenom Dedić, a s Matijom Dedićem je snimio CD. U pratnji pijanista Branka Bulića Bule održao je niz koncerata, koji su uvijek bili popraćeni.
Najveća postignuća
Film u kojem je debitirao “Akcija stadion”, na festivalu u Puli, dobio je Veliku srebrnu arenu. Svojim talentom i spremnošću da za ulogu učini sve, osigurao mjesto među hrvatskim glumačkim velikanima. Odigrao je brojne glavne uloge, koje su mnogi zapamtili i obasipali su ga pozitivnom kritikom.
Autor: A.P.
Odgovori