Ante Kostelić, bivši je hrvatski rukometaš i rukometni i skijaški trener. Otac je dvoje velikih hrvatskih skijaša: Ivice Kostelića i Janice Kostelić, koje je onodobno i trenirao. Rođen je u Zagrebu 11.8.1938. godine. Poznat je i pod nadimkom “Gips” koji je dobio još u djetinjstvu jer je bio izrazito hiperaktivan te je više puta slomio ruku ili nogu.
Privatni život
Ante je u braku s Maricom Kostelić koja se u mladosti također bavila sportom, točnije rukometom. Nju je upoznao krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća kada je radio kao rukometni trener ženske ekipe u Ivanić Gradu. Nakon što se rodila ljubav između ovih dvoje sportaša, Ante se rastao od prve supruge i oženio Maricom.
Ante i Marica Kostelić u braku su dobili dvoje djece, Ivicu Kostelića koji je rođen 23.11.1979. godine u Zagrebu i Janicu Kostelić rođenu 5.1.1982. godine također u Zagrebu. Ivica i Janica postali su najbolji skijaši Hrvatske, a Janica je postala najbolja alpska skijašica u povijesti Zimskih Olimpijskih igara.
O sportskom životu i životnom putu obitelji Kostelić, Tomislav Birtić napisao knjigu pod nazivom “Kostelići – cijela istina”.
Ante Kostelić svira bas gitaru i uz to sjajno pjeva. Veliki je fan Elvisa Presleya, kao i gitarista Janka Mlinarića Trulyja, na čije je koncerte išao u Beč i Budimpeštu.
U slobodno vrijeme također voli i čitati, a ljubav prema čitanju gaji još od mladosti. Rado je čitao filozofska djela i djela iz područja svjetske književnosti, premda mu je najdraže štivo ipak bilo iz sportskog područja. Najviše je volio djela iz izdavačke kuće “Sportska tribina” i rado je kupovao gotovo svaku knjigu koju je ova izdavačka kuća izdala.
Osnovao je i nakladničku kuću “Stih”, s obitelji Boršić, u kojoj ponekad i radi kao autor predgovora ili pogovora te kao urednik. Najviše ga zanima izdavanje knjiga koje govore o životima istaknutih vojnika, umjetnika, političara i slično, odnosno, njihovih biografija.
Posao
Sportom se Kostelić bavio od ranoga djetinjstva. Tako je trenirao razne sportove poput skijanja, plivanja, rukometa, a također je sudjelovao i na automobilskim utrkama. Od navedenih se sportova najviše bavio rukometom te je tako igrao u različitim klubovima: RK “Zagreb”, RK “Polet” i u francuskom klubu ASHC “Cannes”.
U francuskom je “Cannesu” postigao rijedak rekord. Naime, na utakmici protiv “Nice” Ante je zabio sve pogotke kojim je njegov klub, “Cannes” pobijedio “Nicu” završnim rezultatom 24:18. Premda se radilo o 3. ligi, ipak, navodi Ante, ne pamti se da je itko u svijetu na jednoj rukometnoj utakmici postigao sve pogotke za svoj klub.
Uglavnom je igrao na poziciji pivota i krila, a odlično je pucao i sedmerce. S rukometnim klubom “Zagreb” osvojio je naslov prvaka. Bio je i u konkurenciji za nastup s jugoslavenskom rukometnom reprezentacijom. Premda je na pripremnom turniru bio najbolji strijelac, s reprezentacijom nije igrao na službenim utakmicama, a neki su isticali da je jedan od razloga taj što je bio osviješteni hrvatski domoljub.
Skijanjem se bavio u skijaškom klubu “Rade Končar”, a plivanjem u klubu “Mladost”.
Svoju trenersku rukometnu karijeru započeo je 1975. čime se bavio do 1990. Godine. Trenirao je mnoge ženske i muške rukometne klubove poput “Medveščaka”, “Osijeka”, “Ivanić Grada”, “Zagreba”, makedonskog “Pelistera”, bjelovarskog “Partizana”, “Celja”, “Trešnjevke” i “Željezničara”. U osječkom je klubu bio najduže, čak tri godine, a najkraće u njemačkom ženskom rukometnom klubu “Nürnberg”. Tamo je bio trener samo tjedan dana, ali je iz ekipe izbacio ženu predsjednika kluba te je tom odlukom i završio s trenerskim poslom u tom rukometnom klubu.
Nakon trenerske rukometne karijere okušao se i kao skijaški trener. Trenirao je klubove poput “Zagreba” i “Medveščaka”, a u klubu “Zagreb” bio je i kondicijski trener. U isto je vrijeme počeo trenirati i sina Ivicu, dok Janicu prvotno nije planirao trenirati jer je mislio da će se ona baviti tenisom ili baletom.
Priznao je da nije imao novaca da mu se oboje djece bave skijanjem, ali je Janici predsjednik Skijaškog kluba Zagreb, Ivo Drinković dao skije koje je koristio njegov sin. Nakon što ih je prvi put obula, odmah je proskijala te ujedno i pokazala izniman talent.
Upravo zbog toga Ante je i nju počeo trenirati. Janica je tako počela ubrzo pokazivati izniman napredak i nakon što je postignula odlične rezultate u juniorskoj konkurenciji, Ante je dobio ponudu da trenira slovensku skijašku reprezentaciju, no ovu je ponudu odbio.
Nastavio je trenirati Ivicu i Janicu koji su uz izrazitu predanost skijanju, naporima i odricanjima postizali sjajne rezultate na velikim natjecanjima. Tako su pobijedili na Svjetskome kupu, Svjetskim skijaškim prvenstvima, ali i na Olimpijskim igrama.
Najveća postignuća
2001. godine Ante Kostelić dobio je nagradu “Matija Ljubek” koju mu je dodijelio Hrvatski olimpijski odbor. 2003. godine dobio je Državnu nagradu za sport “Franjo Bučar”, a iste je godine dobio i nagradu Hrvatske vlade te je s Ivicom i Janicom bio na prijemu kod Ivice Račana, tadašnjeg premijera.
2010. godine izabran je za najboljeg trenera godine u Hrvatskoj.
Autor: S.I.
Odgovori