Zvonko Špišić je poznati hrvatski šansonijer, autor brojnih pjesama i likovni umjetnik. Svoje najpoznatije skladbe posvetio je gradu Zagrebu, te postao jedan od ikona i omiljenih zagrebačkih pjesnika, a napisao je i brojne mediteranske skladbe. Ovaj samouki umjetnik i velikan domaće glazbe za svoj rad i brojne hitove koje je otpjevao specifičnom i prepoznatljivom bojom glasa u posebnoj stilskoj interpretaciji najnagrađivaniji je bio na festivalima u Zagrebu i Krapini, a brojne nagrade osvojio je i na festivalu u Splitu. Objavio je tri knjige s tekstovima svojih pjesama. Mnogi njegovi stihovi ostavili su neizbrisiv trag u muzici i općoj hrvatskoj kulturi.
Obrazovanje
Zvonko Špišić je pohađao osnovnu školu u Zagrebu, a u Zagrebu je završio i Zubotehničku školu. Studirao je na Pedagoškoj akademiji.
Privatni život
Zvonko Špišić rodio se 26.2.1937. godine i živio do kraja svoga života na zagrebačkoj Trešnjevci u kući koja je još 1935. godine bila predviđena za rušenje ali je u konačnici sačuvana jer je uvrštena u urbanističke planove. U kući nije bilo klavira pa je Špišić sam učio o muzici čitajući knjige i odlazeći na koncerte, još ne razmišljajući o njoj kao o svojoj budućoj profesiji. Kao dvanaestogodišnjak s gitarom u ruci skladao je svoju prvu kompoziciju “Sahara”, a zatim i “Mujambo” koja je tada na Trešnjevci postala hit.
Bio je oženjen za suprugu Anđelu, ali nakon njezine iznenadne smrti ostaje udovac. Ima dvije kćeri, jednojajčane blizanke Aleksandru i Marlenu, te četvero unučadi. Pred sam kraj svog života najviše su ga veselile igre s unučadi i posjete njegovih prijatelja. Preminuo je nakon duge bolesti 17.5.2017. godine u 81. godini života.
Posao
Kratko vrijeme u trajanju od svega tri godine radio je kao zubni tehničar u Gradačcu, Bosanskom Šamcu i Slavonskom Brodu nakon čega se vratio doma jer nije mogao bez Zagreba niti bez muzike. Svoj prvi nastup imao je 1958. na natjecanju Prvi pljesak kada je pjevao pjesmu “Kočija sa osam bijelih konja”. Tada je s još jednim natjecateljem dijelio prvo mjesto i izvlačeći šibicu dobio nove crne cipele. Prvo profesionalno snimanje singla u studiju Radio Zagreba imao je 1959. i trajalo je puna tri dana, a s nimalo muzičkog iskustva doživio je neuspjeh. Nakon toga odlučio je steći tajne pjevačkog zanata. Najveće iskustvo i znanje stekao je u radu s jednim orkestrom gdje je naučio sve o zabavnoj glazbi što je primjenjivao svih 40 godina svoje karijere: pjevati, skladati, odnos prema publici i suradnicima.
Zvonko Špišić bio je i društveno angažiran te je obnašao funkcije tajnika, potpredsjednika i predsjednika Hrvatskog društva skladatelja, predsjednika Zajednice umjetnika Hrvatske i bio direktor Zagrebačkog festivala zabavne glazbe 1980., 1981. i 1987. godine. Jedan je od utemeljitelja festivala Chansonfest i njegov dugogodišnji umjetnički direktor. Neko vrijeme je bio politički angažiran pa je od 1972. do 1976. godine bio zastupnik u Hrvatskom saboru, a u razdoblju od 1982. do 1986. godine odbornik u Skupštini grada Zagreba.
Zvonko Špišić u svojoj bogatoj glazbenoj karijeri potvrdio se kao legendarni kompozitor i tekstopisac koji je svoju inspiraciju pronašao u svom Zagrebu, ali većinu tekstova za njegove pjesme pisali su drugi. Prvi autor s kojim je Špišić surađivao je bio Drago Britvić. S njim i s Vicem Vukovom kao interpretatorom stvorio je mnoge pjesme kao što su “Zeleni se ružmarin”, “Dobra večer uzorita”, “Adio mala”, “Mom ćaći” “Zvona moga grada” i mnoge druge. Surađivao je i s kajkavskim pjesnikom Zlatkom Crnecom.
Najpoznatije skladbe koje je napisao i otpjevao posvećene su njegovom rodnom gradu Zagrebu: “Zagreb i ja”, “Zagrebačko ljeto”, “Zakaj volim Zagreb”, “Trešnjevački plac”, “Grič u suncu, Grič u seni”, “Zagrebačke španciracije”, “Pisme gosponu J. Prevertu v Pariz” itd.
Ovaj istaknuti umjetnik jedan je od utemeljitelja tzv. zagrebačke škole šansone, a prvi je LP objavio za Jugoton 1970. pod nazivom “Pjesme iz prizemnih ulica”. Špišić je otpjevao i skladao brojne šansone: “Trešnjevačka balada”, “Čovjek bez šešira”, “Ponoćni vlak”, “Ljubavna pjesma”, “Stari dečki”, “Noć klauna”, “Bicikl”, “Kockar”, “Milioner”, Moja istina”, “Moj pas i ja”, “Život moj” i ostale. Šansona “Bicikl” je antologijska pjesma koja je ovom nadarenom muzičaru potvrdila status ikone zagrebačke šansone. Njegova najpoznatija skladba “Suze za zagorske brege” nastala je 1966., a riječi je napisala jedna djevojčica. Uz Zvonkovu skladbu to je pjesma koju će još mnoge generacije voljeti i pjevati.
Među najpoznatijim mediteranskim skladbama koje je napisao su: “Barbara”, “Zvona moga grada”, “Bog nek ti pozlati ruke” itd., a skladbe su najčešće bile pisane za splitski festival. Osim što je nastupao na festivalima u Zagrebu, Krapini i Splitu gdje je osvajao mnogo puta nagrade za svoje pjesme nastupao je još na Opatijskom festivalu, Zlatnim žicama Slavonije te još mnogim domaćim i inozemnim glazbenim festivalima. Pisao je i aranžirao za mnoge druge pjevače, a njegove skladbe pjevali su najistaknutiji hrvatski pjevači kao što su Gabi Novak, Arsen Dedić, Radojka Šverko, Đuka Čaić i Višnja Korbar.
Također, pisao je i pjesme za djecu među kojima su “Što se u vrtiću radi”, “Zbrajanje” i “Abeceda”, pjesme za zbor i scenska djela.
Obljetnicu 40 godina svoje glazbene karijere proslavio je s publikom oproštajnim koncertom 1998. godine u Lisinskom. Nije sačuvao nijednu ploču jer ih je sve poklonio, ali je svaku od svojih pjesama mogao i znao otpjevati i u starim danima svoga života.
Posljednji dvostruki album s najboljim antologijskim skladbama pod nazivom “40 godina s glazbom” objavio je 2011.
Najveća postignuća
Zvonko Špišić napisao je 370 skladbi i za svoj umjetnički rad dobio mnogobrojne domaće i inozemne nagrade i priznanja. Uz brojne festivalske i druge glazbene nagrade za pojedine pjesme dobio je Vjesnikovu nagradu Josip Slavenski 1984. i nagradu Porin 2008. za životno djelo.
Dobio je odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Spomenicom domovinske zahvalnosti i Odličjem hrvatskog pletera, te Zlatnim grbom grada Zagreba.
Hrvatska glazbena unija povodom 40 godina umjetničkog rada uručila mu je 1998. Zlatnu plaketu Status.
Autor: D.G.
Odgovori