Olga Carević je ugledna hrvatska znanstvenica i humanistica koja je na Institutu Ruđer Bošković radila kao medicinska biokemičarka. Još je poznatija po svojim apelima za mir i protiv nasilja koje je, kao Srpkinja koja voli svoju hrvatsku domovinu, pisala tijekom Domovinskog rata. 1991. godine je objavila knjigu “Moj srpski rod – moja hrvatska domovina” koja sadrži poruke prijateljstva i mira, upućene Hrvatima i Srbima koje je pisala i slala redakciji dnevnog lista “Vjesnik”.
Obrazovanje
Olga je osnovnu i srednju školu završila u Novom Sadu. 1945. godine se upisala na Farmaceutski fakultet u Zagrebu, a diplomirala je 1951.
Doktorat znanosti iz medicinske biokemije je stekla 1961. godine.
Privatni život
Rođena je 9.4.1925. godine u Novom Sadu. Tijekom Domovinskog rata se zalagala za demokratska načela i za miran suživot etničkih zajednica. U više navrata je zagovarala pristup Hrvatske Europskoj uniji. Kao osoba srpske nacionalnosti se javno suprotstavila velikosrpskoj politici i distancirala se od sljedbenika takve politike u Hrvatskoj, poručivši da Hrvatsku smatra svojom domovinom. Hrvatska javnost ju doživljava kao moralnu i intelektualnu vertikalu.
Olgin sin Mislav, također znanstvenik, je bio pripadnik 100. brigade ZNG-a u Pokupskom, a preminuo je 1993. godine od posljedica rata. Nakon prvostupanjske presude hrvatskim generalima u Haagu, Olga je javno istupila s izjavom ako je Domovinski rat zločinački pothvat, kako bi onda trebalo nazvati zločine na Ovčari, razaranje Vukovara, Dubrovnika i Škabrnje. Htjela je poslati poruku da država u kojoj živi i za koju se njezin sin borio ne može biti nazivana zločinačkom organizacijom.
Posao
1974. godine postaje viša znanstvena suradnica, a 1979. znanstvena savjetnica i sveučilišna profesorica. Predavala je na Medicinskom i Veterinarskom fakultetu i u Centru za poslijediplomski studij Sveučilišta u Zagrebu. Bila je voditelj nekoliko magistarskih i doktorskih radova na području društvenih znanosti.
Bila je voditelj Grupe za medicinsku biokemiju na Institutu Ruđer Bošković i radila je u Zavodu za farmakologiju i toksikologiju Veterinarskog fakulteta, a osim toga je bila i znanstvena savjetnica u Zavodu za zaštitu zdravlja grada Zagreba.
Od 1967. do 1968. godine je radila kao izvanredni profesor na Sveučilištu u Birminghamu, u Engleskoj. 1970. godine je provela nekoliko mjeseci u Belgiji gdje je s profesorom dr. Christianom de Duveom, dobitnikom Nobelove nagrade za medicinu, sudjelovala u istraživanjima grupe za lizosome. Početkom sedamdesetih je jedno vrijeme provela i na Sveučilištu Rockefeller u New Yorku, na Harvardu u Bostonu i Institutu Karolinska u Stockholmu.
1989. godine odlazi u mirovinu, ali svoj znanstveno-istraživački rad nastavlja u Sekciji za promet i ekologiju Znanstvenog Vijeća za promet HAZU, na području toksičnih učinaka tvari emitiranih iz motornih vozila na animalnu stanicu.
1991. godine je objavila knjigu “Moj srpski rod – moja hrvatska domovina”, a predsjednik hrvatske Vlade Franjo Gregurić ju poziva da bude ministrica bez portfelja u njegovoj vladi. S tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom je razgovarala u nekoliko navrata i on joj je nudio da bude savjetnica, što je ona također odbila jer nije bila zainteresirana za bavljenje politikom. Ponude je odbila jer nije htjela da ljudi koji su čitali njezine tekstove pomisle da ih je pisala samo zato da bi dobila neki položaj.
1993. godine je objavila prošireno izdanje te knjige, a 1995. knjigu “Glas srca i razuma”. Prilikom posjeta nekadašnjeg srbijanskog predsjednika Borisa Tadića k Ivi Josipoviću, Olga mu je poklonila knjigu “Moj srpski narod – moj hrvatski dom”, te “Dodirnimo zvijezdu prijateljstva”, objavljenu 2008. godine. Izjavila je kako je htjela da Tadić pročita knjigu o ratu i srpskoj agresiji.
Najveća postignuća
Olga Carević je objavila 90 znanstvenih i 60 stručnih radova te sedam knjiga. Bila je voditeljica Odjela za Medicinsku biokemiju na Institutu Ruđer Bošković i sudjelovala je u istraživanjima koja su rezultirala otkrivanjem antibiotika Azithromycin kojega je Pliva 1988. godine pod nazivom Sumamed lansirala na tržište srednje i istočne Europe.
Počasna je članica nekoliko društava – Hrvatskog biološkog društva, The New York Academy of Sciences i International Society for the Studies of Xenobitocs.
Dobitnica je plakete s likom Zdravka Lorkovića, Odličja reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića i priznanja “Europski krug” od Hrvatskog Vijeća Europskog pokreta u Zagrebu, za promicanje demokratskih vrijednosti.
1989. godine je dobila međunarodno priznanje za znanstveni rad iz područja lizosomskih istraživanja.
Autor: A.V.
Odgovori