Milan Begović je hrvatski književnik, dramski pisac, novelist i romanopisac koji je u svome stvaralaštvu koristio pseudonime poput Xeres de la Maraja, zatim Tugomir Cetinski i na kraju Stanko Dušić. Begovića se drži jednim od stvaratelja hrvatske moderne i po njegovom književnom opusu jasno je da Begoviću pripada jedno od najviših mjesta u povijesti hrvatske moderne. U njegovim djelima se može prepoznati strujanje europske književnosti, u pojedinim djelima se oslanja na petrarkiste, zatim romantičare i simboliste. U svojim dramama on teži modernom kazalištu s poznavanjem suvremene dramaturgije.
Obrazovanje
Osnovnu školu završio je u Vrlici. Nakon osnovne škole upisuje privatnu gimnaziju, a 1888. godine primljen je u drugi razred Velike realke u Splitu.
Nakon srednje škole upisuje prirodoslovni studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na četvrtoj godini, zbog financijske situacije, prekida studij i odlazi u Split na mjesto suplenta u gimnaziji.
Nedugo nakon toga odlazi u Beč, a zatim u Italiju gdje je studirao romanistiku i slavistiku. Diplomirao je 1903. godine u Beču.
Privatni život
Rođen je 19.1.1876. godine u malom gradiću u Dalmatinskoj zagori, Vrlika od oca Ivana, koji se bavio trgovinom i majke Filomene. Djetinjstvo je proveo u rodnoj Vrlici, a nakon toga, u srednjoj školi odlazi u Split. U srednjoj školi Velike realke u Splitu suučenik mu je bio Vladimir Nazor. S Nazorom se sprijateljio, nakon što su otkrili da dijele interese prema književnosti, pisanju, filozofiji i slično.
Nakon što je diplomirao u Beču, od 1915. do 1919. godine služio je u vojsci, pretežno u intendantskim jedinicama.
U vrijeme kada je u Splitu i Zadru radio kao profesor, a u Beču studirao i pohađao slavističke kolegije, 1900. godine Begović se oženio pijanisticom, Paulom Goršetić. Godinu dana nakon toga mu se rodila kćerka Božena, a 1905. godine dobio je sina Branka.
Kada je započeo Prvi svjetski rat, Begović je mobiliziran u prvi bosanski bataljun u Beču, postavljen je na dužnost u odjelu poštanske cenzure, na mjestu gdje će upoznati svoju drugu buduću suprugu, Annerl Spitzer. Begoviću, nakon što je upoznao Annerl, nije bilo teško ostati u vojsci, nedugo nakon toga podnosi zahtjev za razvod s Paulom, a 1918. godine, kada je rat završio, s Annerl je dobio sina Brunu. Zajedno su se preselili u Maribor.
Godine 1923. završila je sudska rasprava s Paulom i Begović je bio slobodan da oženi Annerl, što i čine, u proljeće iste godine. Kum na vjenčanju s Annerlom bio je Miroslav Krleža, a 1919. godine Begović je bio vjenčani kum Krleži i Beli.
Kada je 1926. godine navršio pedesetu godinu, brak s Annerl je bio pred razvodom, stoga Begović putuje u Italiju i nedugo nakon toga upoznaje svoju treću ženu, Danicu Rabenhalt.
Kada je 1932. otišao u mirovinu s Danicom seli u Bisag-grad. Za vrijeme Drugog svjetskog rata odlaze u Zagreb. Kada je rat završio, Begovića svrstavaju u fašiste i jugoslavenska vlast mu zabranjuje doživotno tiskanje književnih djela.
Dvije godine nakon zabrane, 13.5.1948. godine, Begović umire od moždanog udara. Pokopan je na groblju Mirogoj, bez počasti i nekrologa u novinama.
Posao
U hrvatskoj književnosti se javio već kao šesnaestogodišnjak. U zadarskom Narodnom listu, 1891. godine objavljena je pjesmu “Nad spomenikom Viških junaka” pod pseudonimom Tugomir Cetinski. Dok je studirao u Zagrebu, napisao je i objavio svoju prvu dramu “Pod ciganskim čadorom”. Kada je zbog financijske situacije prekinuo školovanje u Zagrebu, Begović odlazi u Split i radi u splitskoj gimnaziji, a nedugo nakon toga i u Zadru.
Godine 1900. objavio je zbirku “Knjiga Boccadoro” pod pseudonimom Xeres de la Maraja. Zbirka prati dvoje zaljubljenih ljudi, Xeresa de la Maraje i Zoë Boccadoro. U to vrijeme, zbirka je, s jedne strane dobivala prozivanja zbog erotske komponente i pornografije, a s druge strane, od modernističkih pjesnika je dobivao pohvale.
Godine 1902. objavljuje svoju dramu u Pragu “Myrrha”, pod pseudonimom Stanko Dušić. Njegova jednočinka “Venus victrix” premijerno je izvedena HNK-u u Zagrebu. Godine 1906. napisao je dramu “Gospođa Walewska”, koja je iste godine premijerno izvedena u HNK-u u Zagrebu, ali je i objavljena u časopisu “Suvremenik”.
Godine 1908. upoznao je direktora hamburškog “Deucsches Schauspielhausa”, Alfreda Bergera, koji ga je već sljedeće godine zaposlio kao volontera u svom kazalištu.
Godine 1911. bio je zamjenik novom direktoru, Carl Hagemannu. Godine provedene u Beču i Hamburgu uvelike su utjecale na Begovićevo stvaralaštvo. Sredinom 1912., na preporuku austrijskog književnika Hermmana Bahra, dobiva mjesto dramaturga i redatelja u “Neue Wiener Bühne” u Beču. Prva drama koja je izvedena pod režijom Milana Begovića je “Mein Freund Teddy”. Begović je u to vrijeme radio u kazalištu kao dramaturg i redatelj, ali je isto tako pisao i objavljivao. Tako je iste godine kada je izvedena prva drama, Begović u Zagrebu objavio zbirku pjesama “Vrelo”.
Godine 1920., kada se Begović vratio u Zagreb, počinje raditi kao profesor u Glumačkoj školi, a iste godine piše autobiografski roman “Dunja u kovčegu”, gdje je impresionističkom lirikom nagovijestio neuobičajenu strukturnu načelu dotadašnjeg romana.
Da je Begović volio objavljivati pod pseudonimima vidimo i u njegovom daljnjem radu. Pod tri pseudonima: Malvolio, Hipolit i Ezop s Griča objavljuje feljtone i humoreske. Begović je u svojim djelima koristio motive žene i erotike.
Antun Gustav Matoš ga je optužio da je Menuetom plagirao njegove Jesenske idile, ali to je sve ostalo samo na optužbama, jer se nikada nije otkrilo je li Begović poznavao Matoševo djelo prije pisanja svoga.
Nakon boravka u Italiji, Begović piše dramu “Božji čovjek”, prvu iz ciklusa “Tri dame”. Njegovo zanimanje za Freudovu psihoanalitičku teoriju možemo vidjeti u djelu “Pustolov pred vratima”, tragikomedija u devet slika, gdje se cijela radnja odvija u podsvijesti mlade djevojke Agneze.
U Milanu je 1926. godine objavio “Il teatro nazionale croato di Zagabria”, zatim “Hrvatski Diogenes”. Godine 1931. godine objavljuje dramu “Bez trećeg”. Godine 1934. u Beogradu je objavio komični spjev “Ero s onoga svijeta”, dvije godine nakon u Zagrebu objavljuje roman “Giga Barićeva”, koja se temelji na arhetipskoj temi Odiseja i Penelope, s naglaskom na intimne psihološke reakcije. Autor je djela poput “I Lele će nositi kapelin!, zatim “Umjetnikovi zapisci”, “Sablasti u dvorcu” i drugih.
Najveća postignuća
Njegov autobiografski roman “Dunja u kovčegu” proglašen je najboljim hrvatskim lirskim romanom. Za dramu “Božji čovjek” Begović je 1924. godine dobio Demetrovu nagradu.
Autor: A.P.
Odgovori