Miroslav Krleža

Miroslav Krleža je jedan od najvećih pisaca 20. stoljeća. Ostao je zapamćen po velikom broju djela koje je napisao poput romana, putopisa, novela, pripovijetki, memoara i poezije. Pored toga što je napisao velik broj djela, Miroslav je ostao poznat i kao enciklopedist te osoba koja je ustrojila Leksikografski zavod.

Umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.

Obrazovanje

Miroslav je započeo školovanje u pučkoj školi na Kaptolu gdje je sva četiri razreda završio s najvišom ocjenom, nakon čega je upisao gimnaziju.

Kada je maturirao otišao je u Pečuh kako bi upisao kadetsku školu. Godine 1913. prekinuo je vojni studij u Ludovicejskoj akademiji u Pečuhu u namjeri da postane dobrovoljac u srpskoj vojsci.

Privatni život

Miroslav Krleža rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu u obitelji nižeg srednjeg statusa. Rođen je u obitelji od oca Miroslava koji je radio kao gradski nadstražar i majke Ivke.

Miroslav Krleža rođen je na prvom katu u Dugoj ulici na broju 5, a samo nekoliko dana nakon rođenja obitelj se preselila u Petrovu ulicu br. 4.

Kada je Krleža napunio 5 godina obitelj se preselila u ulicu Nad Lipom, a nakon toga u Bijeničku cestu, da bi se 1904. godine preselili na adresu Ilički trg 4. Na Miroslava je veliki utjecaj imala njegova baka Terezija Drožar koja je s njima živjela do 9 godine njegova života.

U odnosu Krleže prema obitelji nije bilo toliko topline koliko distanciranosti i suzdržanosti. Krleža nikada nije volio govoriti o osjećajima, nije imao potomke jer je i sam nekoliko puta izjavio kako nikada nije osjetio potrebu za djecom. Bio je vjenčan s Leposavom Kangrgom, hrvatskom kazališnom glumicom s kojom se oženio 1919. godine.

Neposredno prije Prvog svjetskog rata Miroslav bježi u Srbiju kako bi postao dobrovoljac u njihovoj vojsci. Budući da je bio osumnjičen kao špijun, vlasti u Srbiji su ga protjerale zbog čega se vratio u Austro-Ugarsku da bi 1915. godine bio mobiliziran i poslan u Galiciju na bojišnicu.

Veći dio rata proveo je po bolnicama jer je bio lošeg zdravlja, a u to je vrijeme počeo s objavljivanjem novinarskih i književnih tekstova.

Posao

Nakon stvaranja Kraljevine SHS Krleža je bio oduševljen Lenjinom, zbog čega se odlučio priključiti komunističkom pokretu. U to je vrijeme pisao srpskom ekavicom kao Cesarec, Šimić, Andrić, Ujević i Majer.

Krajem 20-ih godina 20. stoljeća smatrao se važnom osobom u književnosti Jugoslavije, pa nije ni čudno što je u tridesetim godinama objavio neka od najvažnijih djela, bilo da se radi o području novelistike, polemike, poezije, drame ili eseja.

Kako se bližio Drugi svjetski rat tako je slabila i njegova vjera u komunizam, pa je Krleža rat dočekao posvađan s brojnim drugovima iz partije. Unatoč svemu oni su ga i dalje željeli vidjeti na mjestu potpredsjednika AVNOJ-a.

Kada mu je Ante Pavelić ponudio mjesto intendanta HNK-a on je to odbio kao i mjesto profesora hrvatske književnosti na Sveučilištu. Krleža se za vrijeme rata sklonio kod Đure Vranešića, liječnika ubijenog tijekom komunističkog režima.

Nakon završetka rata Miroslav Krleža je 1950. godine pokrenuo Jugoslavenski leksikografski zavod te počeo djelovati kao poticatelj oslobađanja od utega socrealizma.

Godine 1961. našao se među utemeljiteljima časopisa Razreda za književnost, a 1967. godine potpisao je “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”.

Nakon što je potpisao Deklaraciju morao je dati ostavku na mjesto u Centralnom komitetu. Za vrijeme Hrvatskog proljeća Krleža nije ostao po strani nego je pokazao simpatije prema zahtjevima onih koji su se pobunili.

Na kraju se morao povući kada je bilo jasno kako će Tito slomiti nacionalni pokret. Jedino je uspio pomoći pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu. Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže Tuđmanu je smanjena zatvorska kazna.

Krleža se proslavio djelima u nekoliko različitih žanrova. Na početku karijere vidljiv je utjecaj Strindberga, Ibsena i Nietzschea, a iako se često suprotstavljao načinu kako je Dostojevski pisao, u mnogim Krležinim romanima vidljiv je utjecaj pisca iz Rusije.

Krležina poezija započela je simfonijama: “Pan”, “Tri simfonije” u kojima je nastojao prikazati život pojedinca koji se nastoji snaći u različitim ritmovima svemira. Nakon toga su nastala zrelija djela u zbirkama “1918”. U njima se može osjetiti utjecaj proturatne lirike i poetike. U pjesmama se opisivala društvena bijeda tadašnjeg društva.

Najveće ostvarenje iz tog perioda bile su “Balade Petrice Kerempuha” iz 1936. godine. U “Baladama Petrice Kerempuha” je stvorio svoj jezik kojim se nikada drugdje nije pisalo. Radi se o kombinaciji kajkavskog idioma u kojem su se nalazili njemački, štokavski, talijanski i mađarski.

Miroslav Krleža je najviše energije uložio u drame. U ranijoj fazi stvaranja kada su nastala djela poput “Kraljevo”, “Kristofor Kolumbo”, “Michelangelo Buonarrotti” prevladava titansko-prometejski svjetonazor prikazan u likovima raznih heroja. Spomenute drame predstavljaju eksperimentalna djela koja prikazuju povijesne osobe još iz vremena renesanse, ističući vjeru pisca koju je potaknula revolucija u Rusiji.

Najpoznatija drama koju je Krleža napisao bili su “Glembajevi” gdje opisuje pad i raspad Glembajevih i drugih osoba iz visokog staleža. Pored drama pisao je i novele, a kao jedna od poznatijih ističe se “Hrvatski bog Mars” završena 1947. godine, iako je veći dio objavljen još u dvadesetim godinama. Tema su domobrani iz Hrvatske poslani na bojište u Galiciju.

U drugom ciklusu pisao je novele u kojima se dodirnuo malograđanstva. Među poznatijim novelama su “Smrt bludnice Marije”, “In extremis”, “Veliki meštar sviju hulja”. Radi se o ciklusu od 12 novela završen 1948. iako je veći dio napisan u dvadesetim godinama 20. stoljeća.

Romani koje je Krleža pisao bili su poznati po jeziku i stilu iz vremena baroka. Potrebno je istaknuti “Povratak Filipa Latinovicza”, “Zastave”, “Na rubu pameti”. Krležini eseji primjer su djela u kojima su se brisale granice koje su dotad postojale među različitim žanrovima. Pisao je o povijesti i politici.

Povratak Filipa Latinovicza roman je koji se najviše dovodio u vezu s Proustom, u kojem prevladava mučnina, otuđenje i ideološko-politički dijalozi.

U esejima se posvetio piscima, slikarima, povijesnim ličnostima i glazbenicima, prikazujući portrete osoba smještenih u vrijeme dominantne kulture. Tekstovi su puni estetskog senzibiliteta i pripadaju vrhunskim djelima svjetske književnosti.

Djelo koje se možda najviše izdvaja “Davni dani”, predstavlja jednu vrstu intimne knjige u kojoj se nalaze njegova zapažanja o svakodnevnom životu te razmišljanja o umjetničkim, etičkim i filozofskim problemima.

Najveća postignuća

Krleža se smatra jednim od najvećih europskih pisaca 20. stoljeća najviše zahvaljujući djelima kao što su: “Na rubu pameti” (roman) i “Balade Petrice Kerempuha” (poezija).

Od brojnih djela koja je napisao ne treba zaboraviti na: “Povratak Filipa Latinovicza”, “Hrvatski bog Mars”, “Gospoda Glembajevi”, “Kraljevo”, “Vučjak”, “U logoru” i mnoga druga djela.

Krleža je surađivao i s Matom Ujevićem s kojim je radio na enciklopedistici. Zaslužan je za ustroj Leksikografskog zavoda, a koji se po brojnim kvalitetnim izdanjima smatra jednim od najvrjednijih svjetskih enciklopedijskih instituta.