Mario Stanić je umirovljeni hrvatski nogometaš i bivši reprezentativac. Nogometni karijeru je započeo u sarajevskom Željezničaru, navijači ga pamte po golu koji je na Svjetskom prvenstvu 1998. godine dao na utakmici protiv Jamajke. Karijeru je završio u sezoni 2003./2004. zbog teške ozljede. Nakon nogometne karijere upisao je trenersku školu te je postao suvlasnikom tvrtke koja se bavi distribucijom bezglutenske hrane i koja nudi edukaciju o takvoj vrsti hrane.
Obrazovanje
Stanić je osnovnu i srednju školu pohađao u Sarajevu.
Privatni život
Rođen je 10.4.1972. godine u Sarajevu. Mario iz prvog braka sa Sarajkom Adisom ima kćer Emu, a s drugom suprugom, bivšom rukometašicom Draganom, ima sina Antonia i kći Evu Mariu.
Vlasnik je posjeda od 35.000 kvadrata u Hercegovini. Na posjedu je umjesto jedne velike kuće u kojoj bi bili smješteni svi sadržaji napravljeno šest manjih kuća. U prvoj i najvećoj boravi Mario s obitelji, druga je kuća za goste, u trećoj je skrivena garaža, četvrta je previđena za obitelj koja će se brinuti za posjed kad vlasnik nije tu, a u ostalima su vinski podrum, roštilj i terasa za druženje. Ideja da umjesto jedne velike kuće naprave nekoliko manjih nastala je iz želje da se reinterpretira struktura hercegovačkih sela.
Posao
Karijeru je započeo na Grbavici, a njegov prvi trener je bio Nenad Starovlah. U Željezničaru je igrao u generaciji s Adnanom Pehlivanovićem, Željkom Pavlovićem, Veldinom Karićem, Admirom Adžemom, Draganom Škrbom i drugima. Za sarajevski klub je debitirao sa 17 godina u utakmici protiv Hajduka na Poljudu, gdje su izgubili 2:0. Kod trenera Smajlovića i Bračulja najviše je igrao obranu, a dolaskom Milana Ribara na klupu prelazi u napad i od tada njegova karijera kreće uzlaznom putanjom.
U travnju 1992. godine sa Grbavice prelazi na Maksimir. Ondje ga je trenirao Miroslav Ćiro Blažević, a igrao je s Draženom Ladićem, Igorom Cvitanovićem, Goranom Vlaovićem i ostalima. Poslije sezone u Dinamu odlazi u Sporting Gijon, a 1995. godine u Benficu, ali se u Portugalu nije dugo zadržao.
Prešao je u belgijski Club Brugge gdje je s 20 pogodaka postao najbolji strijelac Jupiler lige. 1996. godine odlazi u Italiju, u klub Parma u kojemu je ostao tri i pol godine. Stanić se s nostalgijom prisjeća najljepših sezona u Parmi koju su činili vrhunski igrači poput Buffona, Cannavara, Verona, Crespa i s kojom je osvojio Kup UEFA.
2000. godine iz Parme odlazi u Chelsea. Njegova prva utakmica u engleskom klubu je ostala upamćena po njegovom odličnom voleju koji je završio u mreži. Međutim, nije nastavio pokazivati sjajnu igru pa je po dolasku Abramoviča u klub, a između ostalog i zbog teške ozljede koljena, odlučio završiti karijeru.
Iako je rođen u Bosni i Hercegovini, gdje je i proveo nekoliko godina života, nikada nije zaigrao za reprezentaciju BiH. Jako često mu je postavljano pitanje zbog čega je to tako, a odgovor je taj da je nakon izlaska iz ratom pogođenog Sarajeva dobio poziv od Ćire Blaževića. Poziv je prihvatio, a za hrvatsku reprezentaciju je nastupio 49 puta i postigao sedam golova, a jedan od tih golova je prvi koji je Hrvatska postigla na svjetskim prvenstvima. Gol je zabio u utakmici protiv Jamajke 1998. godine u Francuskoj. Za Hrvatsku je nastupao i na Europskom prvenstvu 1996. godine i na Svjetskom prvenstvu 2002. godine. Osim za Hrvatsku, dva puta je nastupao i za reprezentaciju bivše Jugoslavije.
Nakon završetka nogometne karijere Stanić se nije kao većina njegovih kolega odlučio upisati u trenersku školu i početi baviti se tim poslom.
Postao je suvlasnik firme BOSK koja u svojoj ponudi nudi proizvode temeljene na sastojcima bez glutena. Budući da je cijela priča nastala na osobnim problemima njega i njegovog poslovnog partnera Denisa, odlučili su osnovati centar u kojemu ljudi poput njih mogu pronaći savjet i educirati se. Okupili su tim stručnjaka koji se bave funkcionalnom medicinom i prehranom. Njihova tvrtka pruža ugostiteljima praktično znanje o pripremanju, posluživanju i distribuciji bezglutenske hrane, a zahvaljujući njima Hrvatska je dobila prva dva restorana u kojim se može pronaći takva hrana.
Jedno vrijeme je pisao kolumne o stanju u hrvatskom nogometu, a 2017. godine se s bivšim suigračima Stipom Pletikosom, Vlaovićem i Jurićem pridružio Dariju Šimiću u borbi za čelno mjesto u Hrvatskom nogometnom savezu. HNS i Davora Šukera je prozvao putem javne televizije da hrvatskoj javnosti objave gdje je nestalo 14 od 52 milijuna kuna koje je Savez dobio od UEFA-e za izgradnju nogometnog kampa.
Najveća postignuća
U sezoni 1992./93. je s Dinamom osvojio naslov prvaka Hrvatske, a kasnije je s Parmom Kup UEFA.
Kao dio hrvatske reprezentacije koja je osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine, nagrađen je državnom nagradom za šport “Franju Bučar”.
Autor: A.V.
Odgovori