Ivan Aralica je jedan od najvećih i najčitanijih hrvatskih književnika, vrstan pripovjedač s izvanrednim smislom za stil i najsitnije detalje iz kojih stvara vrhunska književna djela. Njegova djela stalno pokreću aktivne rasprave u društvu, a i sam on je aktivni komentator, te sudionik hrvatske povijesti i političkih zbivanja. Kao pisac je mnogo puta hvaljen i nagrađivan, uspoređivan s drugim velikanima književnosti poput Miroslava Krleže, Ive Andrića i Meše Selimovića. Na teme njegovih književnih djela pišu se doktorati i diplomski radovi, ali nemali broj puta je i osporen književnik oko čijih romana su se vodile mnogobrojne polemike. Napisao je cijeli niz iznimno zapaženih rodoljubnih, povijesnih i suvremenih romana. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i društva književnika. Rođen je 10.9.1930. godine u selu Puljani u općini Promina u Dalmatinskoj Zagori.
Obrazovanje
Ivan Aralica je osnovnu školu pohađao u rodnom mjestu Puljani. Srednju učiteljsku školu je završio 1953. godine u Kninu. Na filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao je 1961. godine jugoslavistiku.
Privatni život
Ivan Aralica potječe iz siromašne seljačke obitelji. Njegov otac Filip je bio je redovni vojnik u artiljerijskoj pukovniji Kraljevske vojske u Otočcu, a majka domaćica.
Suprugu Ružicu rodom iz Primoštena upoznao je 1950. godine u đačkom domu u Kninu. Ona je do umirovljenja radila kao učiteljica u školi, vodila brigu o obitelji i bila izvanredna kritičarka jer je uvijek prva pročitala rukopis suprugove nove knjige. Imaju dvoje odrasle djece, sina Tomislava i kći Goranu te unuke s kojima su jako povezani. Sin Tomislav je po struci pravnik i sudac.
Pisac Aralica sa svojom suprugom zime provodi u Zagrebu, a preko ljeta je u Zadru u kući koju su sami sagradili početkom 1970-ih godina. Od svojih predaka koji su bili poznati graditelji Ivan Aralica je naslijedio vještinu i ljubav prema zidanju stoga mu je zidanje postalo hobi i vjerojatno bi bio graditelj da nije postao književnik. Pisac ne uživa u spisateljskoj popularnosti, a nakon medijskih nastupa uvijek je imao potrebu da se na neko vrijeme povuče u osamu.
Početkom 90-ih kao član HDZ-a aktivno se uključuje u hrvatsku politiku, a od 1993. do 2000. djeluje kao saborski zastupnik i potpredsjednik doma Sabora. Bio je blizak suradnik s pokojnim prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom.
Pisac Predrag Metvejević je Aralicu s još par autora svrstao 2001. godine u članku “Naši talibani” među odgovorne za počinjene zločine u velikosrpskoj agresiji na BiH. Metvejević je zbog toga osuđen uvjetno petomjesečnom zatvorskom kaznom.
Posao
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Ivan Aralica je sa samo četrnaest godina prekinuo školovanje i s ostalim mladićima iz rodnog sela otišao u partizane. Nakon što su partizani osvojili Knin nastavio je svoje školovanje i postao učitelj u Dalmatinskoj zagori. Uz rad upisao je Filozofski fakultet u Zadru i nakon što je diplomirao obnašao je funkciju upravitelja škole Pedagoške gimnazije u Zadru.
U razdoblju potkraj 60-ih i 70-ih godina bio je sudionik Hrvatskog proljeća nakon čega je degradiran u društvu. Aralica je smijenjen s položaja ravnatelja gimnazije i od 1971. radi kao profesor u zadarskim srednjim školama i prestaje biti glavni urednik “Zadarske revije”, te se povlači iz javnog političkog života i posvećuje književnom radu. U tom periodu počinje pisati knjige. Za svako svoje djelo Aralica prikuplja opsežan materijal.
Ivan Aralica u ranoj fazi svoje spisateljske karijere piše o socijalnim temama i etičkim problemima ruralne sredine analizirajući promjene u poslijeratnom razdoblju. U toj početničkoj fazi nastala su djela “Svemu ima svoje vrijeme” (1967.), “A primjer se zvao Laudina” (1969.) i “Filip” (1970.).
Svoju izvrsnost romanopisca dokazao je u svojoj drugoj zrelijoj fazi pisanja u kojoj pokušava što vjernije prikazati problematične i tragične povijesne događaje. To su povijesni romani “Konjanik” (1971.), “Psi u trgovištu” (1979.), “Put bez sna” (1982.), “Duše robova” (1984.), “Graditelj svratišta” (1986.), “Asmodejev šal” (1988.) te zbirka novela “Opsjene paklenih crteža” (1977.).
Potkraj 80-ih pisao je ponovo o društveno angažiranim temama i u tom vremenu su nastali romani “Okvir za mržnju” (1987.) i “Tajna sarmatskog orla” (1989.). U doba Domovinskog rata u Hrvatskoj napisao je naglašeno rodoljubni roman “Majka Marija” (1992.) i zbirku pripovijedaka tematski vezanu za hrvatska ratna stradavanja “Gdje pjevac ne pjeva” (1996.).
Izdao je knjige svojih političkih zapisa koji su objavljivani u časopisu Danas i hrvatskim novinama potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina: “Pir ivanjskih krijesnica” (1992.), “Zadah ocvalog imperija” (1991.), “Sokak triju ruža” (1992.), “Spletanje i raspletanje čvorova” (1993.), “Što sam rekao o Bosni” (1995.) i “I tu je kraj” (1999.). Temom križnog puta Bleiburga bavio se u romanu “Četverored” (1997.).
Početkom 2000-ih napisao je više suvremenih satiričnih romana tzv. roman s ključem “Ambra” (2001.), “Fukara” (2002.), “Svetinka” (2003.), “Puž” (2004.) koji su mjesecima bili na ljestvici najprodavanijih knjiga. U tim romanima autor se obračunava sa svojim ideološkim suparnicima.
U autobiografskom romanu “Sunce” (2006.) glavna tema je djetinjstvo, ljudsko odrastanje, plemenitost, dobrota i požrtvovnost drugih koja nas oblikuje. Ovaj roman, s romanom “Runolist” (2008.), zagovara katoličanstvo. Radnja romana “Život nastanjen sjenama” (2009.) smještena je u doba vojno oslobodilačke operacije Oluja u Domovinskom ratu. Roman “Mentalni komunist” izdao je 2012., roman “Japundže” 2013., “Smrad trulih lešinara” 2014., a “Anastazija” (2016.).
Prema pojedinim književnim djelima Ivana Aralice snimljeni su filmovi, a i sam on je pisao scenarije. Tako je prema romanu “Okvir za mržnju” u režiji Krste Papića 1987. snimljen film Život sa stricem, u režiji Jakova Sedlara snimljeni su filmovi Gospa 1994. i Četverored 1999., te film Konjanik 2003. u režiji Branka Ivande.
Neka djela poput “Propast manguma” i “Pir ivanjskih krijesnica” su dramatizirana i izvedena u kazalištima.
Najveća postignuća
Ivan Aralica je za svoj književni rad i izvrsnost u pripovijedanju dobio brojne nagrade. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića 1995.
Nagradu Ksaver Šandor Gjalski je dobio 1981. za roman “Psi u trgovištu” i trideset godina nakon za djelo “Carske kočije”.
Vjesnikovu Goranovu nagradu 1984. dobio je za roman “Duše robova”.
Roman “Fukara” je nagrađen 2002. nagradom Petar Zrinski za najbolje djelo iz beletristike.
Nagradu Dubravko Horvatić 2008. dobila je Araličina priča “Godine” objavljena u Hrvatskom slovu.
Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo u kategoriji književnost uručena mu je 2010. Iste godine za roman “Život nastanjen sjenama” dobio je nagradu Matice hrvatske za književnost i umjetnost August Šenoa.
Njegov roman “Japundže” nagrađen je 2014. nagradom Antun Branko Šimić.
Autor: D.G.
Odgovori