Hrvoje Prpić je hrvatski poduzetnik, jedan od osnivača HG Spota i mreže investitora CRANE (Croatian Business Angels Network) te pokretač projekta Trilenium – društvene platforme koja bi trebala omogućiti da iz kućne fotelje obavljamo virtualnu kupnju u robnoj kući. Za Prpića suradnici kažu da ima jak intelekt i nagon, da je dovoljno otvoren i diplomatičan, ali i dovoljno tvrdoglav da brani svoje mišljenje, te da nije rob novca.
Obrazovanje
Pohađao je I. Tehničku školu Tesla u Zagrebu, smjer Elektrotehničar. Prema vlastitim riječima, Hrvoje je školu završio s ne baš zavidnim rezultatima jer je bio lijen i huligan na neki način. Kako bi odgodio odlazak u JNA i dobio tri još tri mjeseca uživanja odlučio je ne upisivati fakultet jer oni koji su ga upisali u vojsku su išli u 9. mjesecu, a oni koji ga nisu upisali išli su u 12. mjesecu.
Kasnije se pokušavao upisati na fakultet, ali u tome nije uspio jer je imao malo bodova iz srednje škole u kojoj je bio jako loš.
Privatni život
Hrvoje je odrastao u Novom Zagrebu, a za sebe kaže da je perfekcionist i gnjavator. Prvi kompjuter je dobio s jedanaest godina, a na njemu nije bilo medija na kojeg se moglo nešto spremiti. Sve kodove je zapisivao u bilježnice i kasnije prepisivao u programe. Već s tim prvim kompjuterom je počeo ozbiljnije programirati.
U prosincu 1990. godine je otišao na odsluženje vojnog roka u Pančevo, gdje je stalno upadao u nevolje. U rujnu 1991. godine je dobio ponudu da s još nekoliko kolega pobjegne iz JNA, što je on i učinio.
Njegov otac je bio kockar i imao je šest žena. Prodao je stan koji su imali u Sopotu i htio kupiti dva manja, ali uspio je kupiti samo jedan, a drugi je prokockao. Nakon povratka iz vojske Hrvoje je uspio nagovoriti oca da se preseli u stan svoje šeste žene, a on se sam uselio u stan u Dugavama.
2005. godine odselio je u Perth u Australiji, a nakon godinu dana vratio se u Zagreb jer mu je falio društveni život kakav u Australiji ne postoji.
Posao
Hrvoje je ranije radio kao konobar, zatim je bio zaposlenik Sokol Marića, a nakon toga se brinuo o rasvjeti u Hrvatskom narodnom kazalištu. 1993. godine, kada je za temeljni kapital bio dovoljan jedan stolac, Hrvoje je otvorio tvrtku. S obzirom na to da se planirao baviti rasvjetom koncerata i predstava, tvrtka je dobila ime HG, od halogeni i Spot od spotlight.
1997. godine se pojavio zakon zbog kojeg se tvrtka morala preregistrirati. U to vrijeme se u Bugu pojavila uputa kako složiti računalo, a od svih uvoznika računalne opreme u Zagrebu dogovorio je rabat od dva posto s M SAN-om koji je bio najpovoljniji.
Posao je započeo u stanu, a u početku mu je trebalo tri do četiri sata da složi računalo, dok ih je kasnije slagao za 20 minuta. S obzirom na to da je prodaja krenula, netko je morao stalno biti kraj telefona. U posao se uključio njegov tadašnji prijatelj Saša Lončar. On i Lončar su dali otkaz na svojim starim poslovima i zaposlili još dvoje ljudi.
2003. godine je odlučio sagraditi zgradu, a za zemljište u Utrinama je dao milijun maraka. Zgrada je završena za devet mjeseci, a koštala je 24 milijuna kuna. Uveli su prvu kompjutersku samoposlugu u državi, posao je rastao, ljudi su imali dobre plaće, a kad bi sve platili, Saši i njemu je ostajalo četiri do pet milijuna kuna godišnje.
U vrijeme dok je živio u Australiji odlučio se na veliki poslovni potez. U Bangkoku se 2006. godine našao s tadašnjim partnerom Sašom Lončarem i vlasnikom Senso Grupe, jedne od najvećih veleprodajnih IT grupacija, Denisom Ćejvanom. Spojili su HG Spot i Senso Grupu te tako dobili novi HG Spot koji je imao preko 300 zaposlenih i 600 milijuna kuna godišnjeg prometa.
Po povratku iz Australije je uvidio da njegovi partneri nemaju hrabrosti za senzacionalne poteze. On im je predložio da naprave veliku zgradu s robotiziranim skladištem gdje bi se uselili svi trgovci informatičke opreme. Partnerima je to bilo previše riskantno, pa su se zbog različitih poslovnih vizija razišli. Prpić je 2007. godine prodao svoj udio u HG Spotu i krenuo u nove projekte, a jedan od njih je CRANE.
CRANE je hrvatska mreža privatnih investitora koji su zainteresirani za ulaganja u inovativne i proizvodne tvrtke u ranom stadiju razvoja. Ti investitori svojim poslovnim iskustvom pomažu mladim poduzetnicima i tvrtkama u njihovom budućem rastu, te ulaganjem vlasničkog udjela financiraju start-up projekte visokog rizika.
Neki od njegovih projekata su i tvrtka Uredi.hr koja se bavi iznajmljivanjem virtualnih offSpace ureda i pravih ureda, te tvrtka Smee koju vodi njegov šogor Tomislav Crnković, a koja se bavi prodajom parketa od bambusa.
2009. godine je započeo s razvojem Trileniuma – prvog svjetskog online 3D trgovačkog centra koji je tada imao dogovorenu suradnju s Mercatorom i Konzumom. Trilenium je zamišljen kao društvena platforma preko koje se uz pomoć simulatora virtualne stvarnosti mogu kupovati pravi odjevni predmeti koji će na kućna vrata kupaca stizati s pravih svjetskih adresa. dakle, kupci kupnju mogu obavljati iz kuće, njihov lik će izgledati poput onog iz igrice, a može se kretati po robnoj kući, zabavljati se s posjetiteljima i prijateljima kao u stvarnom trgovačkom centru.
Od 2012. godine Prpić je s Trileniumom sve više radio u Londonu gdje je pokušavao ostvariti suradnju s tamošnjim trgovačkim lancima, a 2015. godine je potpisao ugovor s britanskom online modnom trgovinom ASOS. U Prpićev projekt je uložio i Andy Murray, a Trilenium je kompatibilan s Google Cardboard naočalama, Facebookovim Oculus Riftom i Samsung VR naočalama.
U veljači 2014. je javno progovorio o problemu koji muči velik broj malih poduzetnika, a to je da se često i nepravedno nalaze na meti poreznika. Na jednoj društvenoj mreži je objavio da prestaje s radom u Hrvatskoj i da odlazi u inozemstvo. Naveo je kako će sve što ima u Hrvatskoj polako rasprodati, a svaku novu firmu koju bude otvarao to će učiniti vani. Osim toga je napisao da će svakom investitoru savjetovati da ne ulaže u Hrvatsku i zahvalio se tadašnjem ministru financija Slavku Liniću na “otvaranju očiju”.
Za Prpića je upornost najvažnija osobina svakog poduzetnika i smatra da ne postoji prepreka koja se ne može proći kada je netko uporan. Voli reći kako je dobro imati prepreke jer to znači da ih ima i konkurencija, te ističe kako sa svakom preprekom koju prođemo ostavljamo konkurenciju iza sebe.
Da bi netko postao uspješan poduzetnik, prema njegovu mišljenju, potrebno je deset godina. Da bi se od ostvarivanja neke ideje došlo do zarađivanja dovoljno novca da dođe na točku pokrića potrebno je godinu dana, a nakon toga slijede rast, konsolidacija, zaokruživanje, pakiranje (osamostaljenje tvrtke) i poslije toga izlazak.
Prpić je 2016. godine novac koji je čuvao za crne dane uložio u najpoznatiju kriptovalutu bitcoin, kada se njegova vrijednost kretala između 500 i tisuću dolara. Cijelu stvar je promatrao od početka i koncept mu se odmah svidio jer je broj bitcoina ograničen, ograničena je inflacija i nema posrednika koji u svakom trenutku može odlučiti tiskati novi novac. Razlozi iz kojih je ušao u taj posao su sigurnost i dostupnost, te rasprostranjena mreža bankomata. Svoj iznos planira povući kad vrijednost bitcoina naraste do 100 tisuća dolara.
2017. godine je objavio da razmišlja o gašenju projekta Trilenium za koji je rekao da će biti uspješan za četiri ili pet godina, a on nema vremena čekati toliko.
Najveća postignuća
Za Prpića mnogi kažu da je vizionar. Prepoznao je web još 2001. godine dok je na njemu bilo oko 200 posjetitelja i rekao da će postati važan alat u prodaji. Sa samo 22 godine je osnovao tvrtku HG Spot koja mu je do njegovog odlaska 2007. godine godišnje donosila milijune kuna zarade.
Kasnije je nastavio ostvarivati uspjehe s projektima Uredi.hr, Smee, Trilenium i Hrvatskom mrežom poslovnih anđela.
Autor: A.V.
Odgovori