Slavko Linić

Slavko Linić hrvatski je političar, u novije vrijeme poznat po tome što je kao ministar financija uveo fiskalizaciju, čime se sprječava utaja poreza u ugostiteljstvu i obrtništvu. Linić je rođen 1949. godine pored Grobnika u Istri.

Obrazovanje

Slavko Linić odrastao je u malom mjestu Mikelji pored Grobnika. Pričalo se da je svaki dan morao putovati u Rijeku u školu, sve dok se nije s obitelji preselio na Trsat i tamo nastavio svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Uz obaveznu školu, završio je i sedam razred glazbene škole. Nakon osnovne, u Rijeci je upisao srednju Ekonomsku školu, a onda Ekonomski fakultet, na kojem je diplomirao 1973. godine.

Privatni život

Slavko Linić rođen je 1949. godine kao sin Stanka Linića, vojnog zastavnika i Dragice Linić, kućanice. Roditelji mu nisu bili crkveno vjenčani budući da mu je otac bio vojnik. Kao dijete Slavko je s obitelji živio u Mikeljima, odakle mu je bila majka. S vremenom se cijela obitelj preselila najprije u Rijeku, a onda u Trsat, ali Slavko je i nakon selidbe volio odlaziti s roditeljima u svoj rodni kraj. Stan na Trsatu dobili su nakon što je Slavkov otac počeo raditi u brodogradilištu Viktor Lenac, budući da je bio partizan, pa je imao prednost u dobivanju stana za obitelj.

Kao osnovnoškolac Linić je svirao harmoniku te pohađao osnovnu glazbenu školu. U osnovnoj i srednjoj školi bio je dobar učenik, ali ne i odlikaš. Ipak, bio je izuzetno dobar u matematici. Upisao je Ekonomski fakultet i za vrijeme studija radio je u rent-a-caru.

Već na fakultetu Linić je pokazivao zavidno znanje iz računovodstva i financija. Upravo po tome što je na fakultetu s lakoćom rješavao najteže ispite iz predmeta financija, postao je poznat među svojom generacijom studenata, iako nije bio najbolji student. Između ostalog, Linića su opisivali ga kao samozatajnog, pomalo povučenog mladića, koji je unatoč tim osobinama, uvijek bio spreman pomoći svojim kolegama i prijateljima. Uskoro je postao demonstrator na fakultetu, a u slobodno vrijeme Linić se, uz posao, bavio i skijanjem te planinarenjem. U to vrijeme upoznao je svoju prvu suprugu, Bertu, koja je već imala jedno dijete.

Nakon što je diplomirao, Linić je otišao u Leskovac na obavezno služenje vojnog roka. U vojsci je primljen u Savez komunista, pa se nakon odsluženja, zaposlio u brodogradilištu Viktor Lenac i to u knjigovodstvu. Nakon dvije godine rada u brodogradilištu, Linić je promijenio posao i postao financijski direktor u Gradšpedu, a 1979. godine direktor financijsko-računovodstvene službe u riječkoj rafineriji nafte, koja je bila dio Ine. 1990. godine Linić je tužio tadašnju vladu zbog politike vođenja Ine zbog koje je ta tvrtka gomilala gubitke, zbog čega mu je prijetilo izbacivanje iz Saveza komunista, što se nije dogodilo zbog raspada države.

Iste godine Linić je otišao iz Rijeke u Ljubljanu, ali se vratio u Hrvatsku nakon samo tri mjeseca. Na povratku je dobio mjesto u riječkoj vladi, i to mjesto predsjednika Izvršnog vijeća. Prije službenog početka Domovinskog rata, pokušavao je otjerati vojsku JNA iz Rijeke, te je skupio novac od riječkih poduzeća kako bi kupio naoružanje za Hrvatsku. Taj novac je na kraju potrošen za kupnju ploča kojim je 1993. popločan riječki Korzo.
Devedesetih godina Linić se razveo od prve supruge i oženio Ksenijom Čule, pravnicom u riječkom poglavarstvu. Ni s jednom ženom nije imao djece, osim posinka iz prvog braka.

Posao

Političke dužnosti Linić je počeo obnašati onda kada je ušao u riječku vladu 1990. godine, a ustalio se kao političar kada je 1993. godine postao gradonačelnik Rijeke. Na toj dužnosti ostao je do 2000. godine, a 1997. godine postao je i saborski zastupnik. U vladi Ivice Račana, od 2000. godine bio je potpredsjednik vlade, zadužen za gospodarstvo, dok je 2011. u Vladi Zorana Milanovića, obnašao dužnost ministra financija.

Najveća postignuća

Nakon što je prvi put ušao u Vladu i postao zadužen za gospodarstvo države, Linića su istovremeno pratili i uspjesi i afere. S jedne strane, uspio je savladati nelikvidnost državnog sektora, te tako omogućio rast gospodarstva države, a s druge strane, davao je u koncesije državne tvrtke ljudima s kojima je bio blizak; primjerice, poduzetniku Ivanu Franoliću dao je riječke Tržnice, a Anti Marasu koncesiju za prijevoz nafte Jadranom. Državnim novcem pokušao je spasiti brodogradilište Viktor Lenac, koje je tada već bilo privatizirano, a vlasnik mu je bio Linićev kum. Uz Linićevo ime veže se i optužba da je jedan dubrovački hotel prodao SDP-ovom dužnosniku za znatno nižu cijenu nego što je bilo primjereno.

2011. godine, kada je SDP ponovo sastavljao Vladu, Linić je postao ministar financija. U tom mandatu proveo je fiskalizaciju, projekt po kome je i danas ostao najpoznatiji. Time je znatno spriječio mogućnost utaje poraze u obrtništvu i ugostiteljstvu. U istom mandatu Linić je privatizirao sva hrvatska brodogradilišta.

I u ovom mandatu Linića su pratile brojne afere. Još 2010. godine njegov politički suparnik Tomislav Karamarko ga je prozivao zbog nestanka novca kojim je trebala biti financirana obrana države u vrijeme Domovinskog rata. 2013. godine bio je prozivan zbog mita kojeg je navodno primao za vrijeme privatizacija.

Linić se nije sukobljavao samo sa svojim političkim suparnicima, već i s partnerima, primjerice, s HNS-om, kada je inzistirao na uvođenju poreza na nekretnine, što za vrijeme svoje karijere nije uspio provesti. Ipak, Linić je uspio smanjiti kamate osobnih kredita u švicarskim francima, što mu je donijelo popularnost među građanima.

loading...

2014. godine Linić je smijenjen s mjesta ministra financija, nakon neslaganja s tadašnjim premijerom Zoranom Milanovićem, a iz stranke je isključen dva mjeseca kasnije.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]

Komentiraj

*