Fabijan Šovagović je bio veliki hrvatski kazališni i filmski glumac, redatelj i pisac. Šovagović je glumio u preko sedamdeset filmskih naslova, a utjelovio je više od 130 uloga. Dobitnik je većeg broja nagrada za život i djelo. Objavio je i diskografske recitacije pjesama hrvatskih pjesnika. Nezaobilazno je ime kada se govori o hrvatskom glumištu. Njegovo glumačko ostvarenje uvelike je utjecalo na razvoj i kvalitetu hrvatskog glumišta i filmske umjetnosti općenito.
Obrazovanje
Nakon završene osnovne škole, u Osijeku upisuje srednju Građevinsku školu. Nedugo nakon što je maturirao, pokušao je raditi kao građevinski tehničar, ali zbog ljubavi prema umjetnosti i glumi, 1953. godine upisuje Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1957. diplomirao je na Akademiji.
Privatni život
Rođen je 4.1.1932. godine u Ladimirevcima, prigradskom slavonskom naselju grada Valpova. Fabijan je bio najmlađe dijete oca Josipa i majke Tonke. Pored njega, roditelji su imali još troje djece, dvije kćerke i jednog sina. Roditelji su se bavili zemljoradnjom, kao i većina tadašnjih slavonskih obitelji.
Otac mu umire kada je imao samo sedam godina, a majka mu umire kada je imao svega deset godina. U njegovoj ranoj fazi djetinjstva ostaje bez oba roditelja i tako skrb o njemu i ostaloj djeci preuzima stric Šime sa svojom obitelji. Prije nego što mu je majka umrla, poželjela je da Fabijan postane svećenik, jer je najmlađi.
Stric Šime je želio ostvariti njezinu želju i u osnovnoj školi, Fabijan je bio ministrant, gdje je recitirao pjesme. Kada mu se sestra udavala, Fabijan je imao svega sedam godina i za vrijeme slavlja je popio sve što je našao na stolu, što je uključivao i alkohol. Ističe to svojim prvim pijanstvom.
Dok je studirao u Zagrebu, kako je kasnije govorio, sjeća se sobe u kojoj je živio. Soba je imala sedam kreveta i pored jednog kreveta bio je pas. U trenutku kada se poželio vratiti doma, sreo je prijatelja iz Osijeka i tako su postali cimeri.
1963. godine Fabijan se oženio s Majom Blaškov, profesoricom hrvatskoga jezika u gimnaziji na Gornjem gradu. U braku su dobili kći Anju Šovagović Despot koja je rođena 1963. godine i sina Filipa Šovagovića, rođenog 1966. godine. Anja i Filip su krenuli očevim stazama i danas su cijenjeni kazališni i filmski glumci.
1990. godine Fabijan je doživio prvi moždani udar, dok je ljetovao u vikendici na otoku Braču. Samo godinu dana nakon, Fabijan je doživio drugi moždani udar, a nakon toga njegovo zdravstveno stanje se samo pogoršavalo.
U zoru, 1.1.2001. godine umire u privatnom sanatoriju “Gornji grad”. Pokopan je 4.1., na svoj nedoživljeni šezdeset i deveti rođendan, na zagrebačkom groblju Mirogoj. Šovagović je jedne prilike izjavio da žali što nije snimio nijedan film sa svojom djecom.
Posao
Premda je završio srednju Građevinsku školu u Osijeku, Šovagović je priznao da nije mogao postati građevinski inženjer, jer je iz statistike imao dovoljan dva. Šalio se na vlastiti račun da će se kuće srušiti, zbog njegovog lošeg znanja iz statistike. Nakon završene srednje škole, Šovagović je jedno vrijeme radio kao građevinski tehničar, ali zbog ljubavi prema glumi odlazi u Zagreb, gdje je upisao i završio Akademiju dramskih umjetnosti.
S kazalištem se upoznao još u srednjoj školi gdje je u rodnom mjestu glumio i režirao manje predstave. Ozbiljniju ulogu dobio je još kao student. To je bila uloga u Krležinoj drami od pet činova “Golgota”.
Na filmskom platnu se prvi put pojavio 1957. godine u crnobijelom filmu “Svoga tela gospodar”, po istoimenoj knjizi Slavka Kolara.
1963. godine glumio je u jugoslavenskoj drami “Jedna od onih godina”. U Zagrebačkom dramskom kazalištu, koje od 1970. godine nosim ime “Gavella”, Šovagović je do 1965. godine odigrao dvadesetak uloga, u predstavama poput “Pijesak i pjena” od Kaštelana, zatim ulogu Lorda u Shakespeareovom “Macbethu”, “Dundo Maroje” od Marina Držića i mnoge druge. Godine 1965. glumio je u filmu “Prometej s otoka Viševice”, iste godine je glumio u filmu “Druga strana medalje”, zatim se iduće godine pojavio u filmu “Ponedjeljak ili utorak”. Glumio je u filmovima poput “Imam dvije mame i tate”, “Crne ptice”, “Bitka na Neretvi”, “Crne ptice”, “Majstor i Margarita”, “Četiri dana do smrti”, “Živjeti od ljubavi”, “Daj što daš”, “Ritam zločina”, “Servantes iz malog mista”, “Medeni mjesec”, “Sokol ga nije volio”, “Povratak Katarine Kožul”, “San o ruži”, “Đuka Begović” i mnogi drugi filmski naslovi u kojima je Šovagović ostavio neizbrisivi trag.
Nakon što je proživio dva moždana udara, Šovagović se rijetko pojavljivao na filmskim platnima. Njegovo zadnje pojavljivanje je bilo u filmu “Treća žena” iz 1997. godine.
Ono po čemu se Fabijan izdvajao od ostalih glumaca je mogućnost da utjelovi mračne, cinične i nervozne likove, čak i kada se radi o komediji.
U poznatoj hrvatskoj televizijskoj seriji “Prosjaci i sinovi”, gdje Šovagović utjelovljuje lik dida Kikaša, koji je poznat kao tvrdoglav i svojeglav, ali u suštini dobar. U svoje likove je unosio energiju i duh, često je za sporedne uloge dobivao kritiku, kao da se radi o glavnim ulogama.
Šovagović je autor knjige “Glumčevi zapisi”, gdje je bilježio zapise o teatru, zatim dramska kronika u dva dijela “Sokol ga nije volio”. Treća knjiga su eseji “Divani Fabe Šovagova”.
Najveća postignuća
Šovagović je dobitnik većeg broja nagrada za život i djelo. Na 9. Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, godine 1968. Šovagović je dobio nagradu “Zlatni lovor – vjenčić” za recitaciju “Kristalna kocka vedrine” od Tina Ujevića.
Za ulogu mladoženje u filmu “Lisice”, 1970. godine dobio je nagradu “Vladimir Nazor”.
Na 4. Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu, Šovagović je 1976. godine dobio nagradu “Zlatna kolajna” za ulogu u filmu “Đuka Begović”. Godine 1979. dobio je nagradu “Zlatna arena” za sporednu ulogu u filmu “Novinar”, također je istu nagradu dobio 1984. godine za sporednu ulogu filmu “Ambasador”.
1982. godine ponovno je dobio nagradu “Vladimir Nazor”, ovoga puta za ulogu Fabija u filmu “Pustinje” od Ranka Marinkovića i ulogu Šime u Šovagovićevoj drami “Sokol ga nije volio”.
1991. godine dobio je nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo, a već 1993. godine dobio je Nagradu hrvatskog glumišta za život i djelo.
1996. godine dobio je nagradu “Vjesnika” za životno djelo u filmskom umjetnosti “Krešo Golik”.
Šovagović je dobitnik Nagrade publike na 6. susretima profesionalnih kazališta Hrvatske u Slavonskom Brodu, za njegovu ulogu Miroslava u tužnoj komediji “Gle, kako počinje dan”.
Autor: A.P.
Odgovori