Bruno Kovačević je hrvatski sportski novinar, komentator i vršitelj dužnosti glavnog urednika Prvog programa Hrvatske televizije. Na Hrvatskoj televiziji je zaposlen od 1992. godine, a jedno vrijeme je bio CNN-ov stalni suradnik u emisiji World Report. Autor je nekoliko nagrađivanih filmova o hrvatskim sportašima.
Obrazovanje
Diplomirao je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.
Privatni život
Kao petogodišnjak je snimio reklamu za gazirano piće Nara, a zanimljiva je informacija da je koautor hita Borisa Novkovića “Kuda idu izgubljene djevojke”.
1994. godine je na predstavljanju jednog časopisa upoznao Zrinku, profesoricu komparativne književnosti i češkog jezika, a nakon samo dva tjedna poznanstva ju je zaprosio.
1998. godine su dobili sina Reja. 2009. godine su nekoliko mjeseci živjeli odvojeno, ali nakon toga su odlučili braku dati još jednu šansu. Unatoč tomu, njihovom braku je 2010. godine došao kraj.
Od 2013. godine je u vezi s bivšom rukometašicom Mateom Franić.
Posao
Kovačević je svoju karijeru gradio na Hrvatskoj radioteleviziji. 1992. godine se zapošljava u Sportskom programu Hrvatske televizije, a iste godine postaje i CNN-ov suradnik u emisiji World Report, što je trajalo do 1994. godine.
Urednik sportskog programa Hrvatske televizije postaje 2002. godine i ostaje na tom mjestu do 2004. godine. Istu funkciju je opet obavljao od 2007. do 2011. godine kada postaje glavni urednik na Hrvatskoj televiziji. Već nekoliko tjedana nakon imenovanja stigao je prvi zahtjev za njegovom smjenom zbog “slučaja Šprajc”, a zatražili su je struka, nevladine organizacije te skupina intelektualaca, a dijelu kolega se nije svidjela njegova izjava u kojoj je naveo kako će se “obračunati s lijenčinama”.
2012. godine postaje rukovoditelj Produkcijskog odjela Sport Hrvatske radiotelevizije. Nakon što je Jasna Burić početkom prosinca 2016. godine podnijela zahtjev za razrješenjem s mjesta vršitelja dužnosti glavnog urednika Drugog programa Hrvatske televizije, zbog imenovanja supruga na jedno od mjesta na Hrvatskoj radioteleviziji, na to mjesto je došao Bruno Kovačević.
Tijekom svoje dosadašnje karijere je bio voditelj projektnih timova, komentator i urednik velikih sportskih projekata HRT-a na Olimpijskim igrama u Ateni, Naganu, Torinu, Pekingu, Rio de Janeiru, Salt Lake Cityju, Sidneyju, Sočiju i Vancouveru.
Bio je glavnim urednikom projekata na svjetskim nogometnim prvenstvima u Koreji, Japanu i Južnoafričkoj Republici, na Europskim nogometnim prvenstvima u Švicarskoj i Austriji te na svjetskim prvenstvima u skijanju u Bormiju, Garmisch Partenkirchenu, Schladmingu, St. Moritzu i Val d’Isereu.
Napravio je i nekoliko dokumentarnih filmova o hrvatskim sportašima, a najzapaženiji su oni o obitelji Kostelić: Dnevnik pobjednika i Gnothi Seauton, za čije ime je uzeo izreku koja je zapisana na zidu Apolonova hrama u Delfima i u prijevodu znači upoznati samoga sebe. Gnothi Seauton je svjetsku premijeru doživio 2016. godine u Los Angelesu, a govori o trnovitom putu i sportskim trijumfima najuspješnije sportske obitelji u Hrvatskoj.
Prvi kadrovi su snimljeni kad je Janica Kostelić imala osam godina, a posljednji po završetku Zimskih olimpijskih igara u Sočiju gdje je Ivica Kostelić po četvrti put osvojio olimpijsko srebro. Kovačević nije krio ponos zbog filma jer smatra da je velika stvar zaustaviti vrijeme u jednom trenutku, osobito kada se radi o uspjehu hrvatskog sporta jer nijedna obitelj nije od početka zimskih i ljetnih Olimpijskih igara 1896. godine osvojila deset olimpijskih medalja i nikada brat i sestra nisu osvojili toliki broj olimpijskih medalja.
U travnju 2017. godine glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić na prijedlog Renata Kunića, ravnatelja Poslovne jedinice Program HRT-a, imenuje Kovačića vršiteljem dužnosti glavnog urednika Prvog programa Hrvatske televizije.
Najveća postignuća
Bruno Kovačević je ostvario nekoliko stotina izravnih televizijskih sportskih prijenosa, stotine emisija, a autor je i nekoliko dokumentarnih filmova o hrvatskim sportašima. 1997. godine je za dokumentarni film o paraolimpijskoj sportašici Ani Sršen dobio treću nagradu za strani dokumentarni film u Bugarskoj.
Njegov film o stolnotenisačici Sandri Paović iz 2009. godine je također pobudio veliko zanimanje, a osobito zapaženi su njegovi filmovi o hrvatskoj najtrofejnijoj sportskom obitelji Kostelić – Dnevnik pobjednika iz 2002. godine te Gnothi Seauton iz 2015. godine.
Za Dnevnik pobjednika je 2003. godine dobio prvu nagradu na Međunarodnom festivalu za televizijske programe i filmove u Albeni i nagradu Međunarodnog olimpijskog odbora u Lozani. Film Gnothi Seauton mu je na međunarodnom festivalu dokumentarnog filma WorldFest u Houstonu donio prvu nagradu Gold Remi Award.
2003. godine je dobio priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora za najboljeg promicatelja hrvatskog sporta u svijetu, a 2008. godine Godišnju nagradu Hrvatske radiotelevizije.
Autor: A.V.
Odgovori