August Šenoa

August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa najutjecajniji je hrvatski pjesnik, romanopisac, pripovjedač i kritičar 19. stoljeća, ravnatelj i dramaturg Hrvatskog zemaljskog kazališta (preteče HNK) i urednik časopisa Vijenac. Tvorac je hrvatske moderne književnosti. Književnošću se bavio u razdoblju od 1855. do 1881. godine te je obilježio doba realizma (protorealizma). Istaknuo se kao prvi pravi hrvatski pisac romana i proze. Kao jezikotvorac učinio je puno za hrvatski jezik, a zbog toga je i razdoblje oko njegove smrti nazvano Šenoino doba.

Obrazovanje

U Zagrebu i Pečuhu je pohađao pučku školu i gimnaziju, a studij prava pohađao je u Pragu i u Zagrebu. Ipak, studij nikada nije završio.

Nakon što je kratko uređivao listove u Beču, 1866. godine odlučio se vratiti u Zagreb gdje je radio u “Prozoru” kao dio uredništva. Nakon toga radio je na mjestu gradskog bilježnika i senatora, bavio se politikom i bio je član Narodne stranke i potpredsjednik Matice Hrvatske. Također, radio je kao ravnatelj i dramaturg u današnjem HNK-u (Hrvatsko zemaljsko kazalište). Uređivao je časopis “Vijenac” te je radio kao prevoditelj s engleskog, češkog, njemačkog i francuskog jezika.

Privatni život

Rodio se u Zagrebu 14.11.1838. godine. Otac Alois Schönoa bio je Nijemac iz Češke koji je u Zagreb doselio 1830. godine gdje je radio kao biskupski slastičar, a majka Terezija pl. Rabacs bila je Slovakinja iz Budimpešte. Majka mu je umrla kada je bio mali, u dobi od samo osam godina. Imao je tri brata, Teodora, Julija i Aurela. Julije se također bavio književnošću.

Oženio se Slavom Ištvanić, turopoljskom plemkinjom.

Umro je 13.12.1881. godine u Zagrebu zbog komplikacija od upale pluća koju je dobio 1880. godine kada se kao gradski senator (gradonačelnik) brinuo za spašavanje unesrećenih u Velikom potresu.

Posao

Istaknuo se gotovo u svim književnim vrstama, a mnoga djela bila su njegovim nasljednicima tolika inspiracija da su se njegovog utjecaja teško riješili. U javnosti je prvo bio poznat kao novinar, odnosno dopisnik pišući za “Prozor” iz Praga. Najviše je pisao o političkim temama.

1862. godine ostvario je temelje za razvoj hrvatskog feljtona koji je postao i žanr. U svojoj seriji feljtona pod imenom “Zagrebulje” komentirao je aktualne, najčešće, negativne događaje u svakodnevici Zagreba.

Djelovao je 20-ak godina kao kazališni kritičar uz nezamjetne stanke komentirajući više od sedamsto kazališnih izvedaba (režiju, glumu, scenografiju).

Zbog svog antigermanskog raspoloženja težio je prema klasičnoj i suvremenoj slavenskoj, talijanskoj, francuskoj i izvornoj hrvatskoj dramskoj književnosti. Svoje zamisli je pokušao provesti tako da je postao član kazališnog odbora, a nakon toga i dramaturg i umjetnički ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta. Na scenu je doveo Molièrea, Shakespearea, Goethea, Schillera, Scribe i Sardou, ali ipak je morao pronaći kompromise u repertoaru zbog zagrebačke publike.

Što se tiče njegovog djelovanja na dramskom polju istakao se komedijom “Ljubica” koja je izvedena 1868. godine. Riječ je o komediji u tri čina čija se radnja temelji u urbanoj zagrebačkoj sredini. Likovi su tipični, ali opet šablonski oblikovani. Kritika ju je ocijenila kao scenski pamflet. Doživjela je neuspjeh kod kritike i publike, ali ipak je njezin utjecaj tada bio velik. Naime, bila je prvi pokušaj prikazivanja tadašnjeg suvremenog zagrebačkog života.

Najveći domet ostvario je kao romanopisac. U hrvatsku književnost uveo je roman koji je postao omiljeno štivo čitateljima 19. stoljeća. U njegovom bogatom književnom opusu povijesni romani zauzeli su glavno mjesto u književnom stvaranju.

Napisao je pet poznatih romana povijesne tematike, a to su: “Seljačka buna”, “Čuvaj se senjske ruke”, “Zlatarovo zlato”, “Diogenes” i “Kletva”. “Kletva” je ostala nedovršena. Kroz povijesne romane opisao je razne događaje iz hrvatske povijesti. Šenoa se vodio povijesnim romanom koji je u književnost Europe uveo Walter Scott. Zajedničko tim vrstama romana je da prikazuju autentičnost događaja slijedom istraživanja iz dokumenata i raznih drugih povijesnih izvora. Cilj im je prikazati tadašnji život “malog čovjeka”.

Šenoa je dominirao hrvatskim romanom do početka 20. stoljeća, a velik broj autora kasnije je oponašao njegovu tehniku (Eugen Kumičić, Marija Jurić Zagorka, Josip Eugen Tomić i drugi).

Velik uspjeh postigao je i pišući povjestice koje su bile iznimno popularne. To su pripovjedna djela pisana u stihovima čiji su motivi povijesni. Pisane su jednostavno i razumljivo, naglašenom ritmičnošću i često prožete humorom.

Njegove najpoznatije povjestice su: “Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”, “Anka Neretvanka”, “Postolar i vrag”, “Kameni svatovi”, “Prokleta klijet” i druge.

U svojim romanima i pripovijetkama opisao je etičke, socijalne i političke probleme s kojima se borio čovjek tadašnjeg vremena. Opisao je odnosne između grada i sela, kako je živio seljak toga vremena, o raspadanju zadruga, o plemstvu i odlasku sinova seljaka na školovanje u grad.

Njegova najpoznatija djela su: “Prosjak Luka”, “Barun Ivica”, “Vladimir”, “Prijan Lovro”, “Ilijina oporuka” i “Branka”.

Lirskim pjesmama se nije istaknuo među čitateljima i kritikom. Nikada nije bio okarakteriziran kao ljubavni pjesnik, već više kao socijalni i politički. U velikom broju svojih pjesama izražavao je svoje političke ideje i program Strossmayerova narodnjaštva (“Budi svoj!”, “Hrvatska pjesma”, “Klevetnikom Hrvatske”, “Na Ozlju gradu”…).

Najveća postignuća

August Šenoa osnivač je moderne hrvatske književnosti na svim područjima. Dao je mnogo hrvatskoj književnosti pa je iz tog razloga njemu u čast izrađen njegov kip koji stoji u Zagrebu na križanju Vlaške i Branjugove ulice. Kip je djelo Marije Ujević-Galetović. Također, njegovo poprsje stoji u Zagrebu na Zrinjevcu, a rad je Ivana Rendića.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*