Vinko Coce poznati je hrvatski pjevač zabavne glazbe. Rođen je u Trogiru, 22.12.1954. godine. Prve glazbene korake napravio je već u trinaestoj godini života, a s petnaest godina nastupao je kao tenor u vokalnom kvintetu Mali kanti. Trogirski slavuj, kako su ga od milja nazivali, preminuo je 27.10.2013. godine nakon višemjesečne bitke s povišenim krvnim tlakom i dijabetesom.
Obrazovanje
Vinko je završio Obrtnu školu u Trogiru nakon čega se zaposlio u trogirskom brodogradilištu. S obzirom na to da je s godinama rastao i njegov interes za glazbu, 1972. godine počinje nastupati s klapom Trogir. U to vrijeme je počeo pohađati i glazbenu školu Josip Hatze u Splitu, na odjelu solo pjevanja kod profesorice Branke Ristić, a uspješno ju je završio potkraj osamdesetih godina.
Privatni život
Vinko Coce potječe iz jedne od najstarijih obiteljskih loza koje su bile nastanjene na čiovskoj strani današnjeg Trogira. Ima starijeg brata Duju i sestru Đinu. Duje se također bavi pjevanjem, a na Splitskom festivalu 2014. godine s Alenom Nižetićem i Markom Škugorom izveo je pjesmu “Devet slova jedne riči”, posvećenu upravo Vinku.
Vinko je sa suprugom Janjom u braku bio gotovo četrdeset godina. Sve je počelo kada ju je na školskom plesu zamolio za ples, a nakon toga otpratio kući. Bila je to, kako kažu, ljubav na prvi pogled. Par nije imao djece, a Vinko Coce je bio jedna od prvih javnih osoba koja je priznala neplodnost. On i supruga su pokušavali dobiti dijete umjetnom oplodnjom, međutim nisu uspjeli. Razmišljali su i o posvojenju, ali je Vinko smatrao kako zbog njegovog posla i čestih izbivanja to ne bi bilo pravedno ni prema djetetu, ni prema njegovoj ženi.
Vinko Coce se dugo borio s prekomjernom težinom i bolovao je od više kroničnih bolesti. Od svibnja 2013. godine bio je smješten u KBC-u Split, a početkom listopada iste godine je hitno operiran zbog ozbiljne infekcije nakon čega se njegovo zdravstveno stanje još više pogoršalo. Usprkos nadanjima kako će se izvući nakon višemjesečne borbe s bolešću, Vinko Coce preminuo je 27.10.2013. godine. S obzirom na to da je bio omiljen među svojim kolegama, a i u javnosti, nikoga nije iznenadilo što se na njegovoj sahrani okupilo desetak tisuća ljudi.
Posao
Godine 1972. Vinko počinje nastupati s Klapom Trogir kao prvi tenor, a ubrzo se razvija u tenora solistu. Ne prekidajući rad u klapi, 1983. godine je primljen za zborskog tenora u profesionalnom mješovitom zboru HNK-a u Splitu, gdje je pet godina uspješno pjevao cjelovit operni repertoar.
Do prekida njegovog klapskog angažmana dolazi 1991. godine kada započinje njegova karijera samostalnog pjevača zabavne glazbe. Tijekom Domovinskog rata nastupao je na mnogim humanitarnim koncertima i na raznim skupovima prosvjeda protiv rata i potpore braniteljima. Nakon završetka rata započinje njegova suradnja s Nenadom Ninčevićem, skladateljem, tekstopiscem i aranžerom koji je za njega napisao dvadesetak pjesama.
1993. godina je bila prijelomna za njegovu karijeru. Te godine je snimio svoj prvi album “Mirno spavaj, ružo moja” s kojeg je proizašlo nekoliko hitova. Iste godine je nastupio na Splitskom festivalu zabavne glazbe s pjesmom “Sićaš li se di je Lungomare” i osvojio Grand Prix. S pjesmom “Zlato moje” nastupio je na Dori 1994. godine i završio na šestom mjestu.
Vinko Coce 2002. godine osobno pokreće ponovno okupljanje klape Trogir, na njezinu četrdesetu obljetnicu djelovanja. Povodom toga izdana je monografija Stanka Geića “Povratak iskonu”, posvećena klapi Trogir koja je kroz četiri desetljeća djelovanja dalmatinsko pučko pjevanje izvukla iz anonimnosti i diljem svijeta ga predstavila kao specifičan segment hrvatskoga kulturnog identiteta.
Uz medijsku pozornost i pokroviteljstvo tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića, u kolovozu 2003. godine Vinko Coce organizira “Prvo međunarodno natjecanje mladih tenora” koje se sve do 2006. godine tradicionalno održavalo u vrijeme ljetne pozornice grada Trogira.
Nastupima s klapom Trogir u ciklusu koncerata “Ne damo te pismo naša” 2006. godine, napunio je stadion Poljud u Splitu i sve sportske dvorane u Hrvatskoj. Bio je iznimno popularan i u Sloveniji gdje je redovno nastupao, a 2009. godine je s klapom Maslina održao koncertnu turneju po većim slovenskim gradovima. Na velikom spektaklu na splitskom Poljudu Vinko Coce je 2008. godine obilježio četrdeset godina karijere. Koncert je otvorio pjesmom koja je obilježila početak njegove solo karijere – “Da je meni s tobom kroz pasike”. Na pozornici su mu se tada pridružili Đani Stipaničev, Marijan Ban, operne pjevačice Antonija Mirat, Tomislava Miše te brojne klape.
U razdoblju od 1993. godine, kada je izdao svoj prvi album pa do 2013. godine, Vinko Coce je izdao još pet albuma: “Mama adio”, “Dalmacija, more, ja i ti”, “Ane jel’ te baca”, “More sinje” i “Morska svitanja” te nekoliko kompilacija.
Najveća postignuća
U Cocinom opusu pjesama nalaze se brojni hitovi poput “Ribari”, “More li”, “Vilo moja”, “Kada umrem umotan u bilo”, “Mirno spavaj ružo moja” i brojni drugi. Zahvaljujući uspješnoj solističkoj karijeri, 2000. godine postaje član Hrvatske glazbene unije i dobiva status slobodnog umjetnika. S klapom Trogir, 1998. godine je dobio diskografsku nagradu Porin za najbolji album folklorne glazbe, a 2014. godine posmrtno mu je dodijeljena nagrada Porin za životno djelo.
Najvećim priznanjem u njegovoj karijeri smatra se asistencija u zboru Teatra Comunalle iz Firenze gdje je u društvu Luciana Pavarottija pjevao u operi Boris Godunov.
Autor: A.V.
Odgovori