Slavko Mihalić

Slavko Mihalić jedan je od najtrofejnijih i najplodnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Rođen je u Karlovcu 16.3.1928. godine, a umro je u Zagrebu 5.2.2007. godine. Pisao je pjesme i za djecu i za odrasle, a njegovu nadahnutost i kvalitetu prepoznali su mnogi i izvan granica Hrvatske. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njegov je životni put zasigurno odredila činjenica da je odrastao u obitelji umjetnika. Jedan je od sastavljača Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Obrazovanje

U Karlovcu je završio pučku školu i realnu gimnaziju. Pohađao je i muzičku akademiju u rodnom gradu.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao je hrvatski jezik i književnost te je za vrijeme studiranja bio vrlo aktivan pa je tako pokrenuo književni mjesečnik Tribina i osnovao 1952. godine Klub za suvremenu književnost.

Privatni život

Njegova majka Zlata bila je priznata glumica, a otac Stjepan poznati novelist, romanopisac, dramatičar i autor mnogih feljtona i putopisa.

Vrlo se rano počeo zanimati za književnost te je cijeli život posvetio pisanoj riječi, a prva je djela napisao već s 14 godina.

Slavko Mihalić bio je vatreni navijač, a posebno je bio fanatičan u vezi nogometa.

Posao

Pedesetih je godina Mihalić bio aktivan u organiziranju festivala poezije, a nakon što je njegov časopis Tribina prestao postojati, okrenuo se Društvu hrvatskih književnika te je počeo raditi u kulturnom tjedniku Telegram na mjestu zamjenika urednika. Nakon što je više puta odabran za tajnika tog društva, Mihalić pokreće reviju The Bridge koja se bavi prevođenjem hrvatske književnosti na strane jezike.

Utemeljio je u to doba i Zagrebačke književne razgovore, međunarodni književno-znanstveni skup na kojem se još i danas okupljaju književnici, književni kritičari, prevoditelji i književni znanstvenici.

1967. godine sa suradnicima sastavlja Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koji je objavljen u Telegramu 17.3.1967. godine. U ovom se proglasu raspravlja o napisanim rječnicima i činjenici da se od Novosadskog dogovora jezik naziva hrvatskosrpskim, a ne hrvatskim što je tada razljutilo mnoge hrvatske jezikoslovce. Nakon objave proglasa, Slavko Mihalić odlazi iz ovog tjednika.

Tijekom sedamdesetih godina koje su bile teške za njegovu struku, uglavnom se bavio prevođenjem sa slovenskog na hrvatski. Tih je godina postao tajnik biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti. Prevodio je i s makedonskog jezika, a najviše se fokusirao na poetiku Konstantina Miladinova.

1983. godine postaje izvanredni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od 1991. godine redovni. 1987. postaje glavni urednik Foruma, književnog mjesečnika kojeg je pokrenuo Miroslav Krleža te je na toj poziciji ostao do svoje smrti. Do svoje smrti bio je i predsjednik Društva hrvatskih književnika i to od 2001. godine.

Osim ove vrste angažiranosti, Mihalić je bio i izuzetan pjesnik. 1954. godine izlazi njegova prva zbirka Komorna muzika. Drugu zbirku pjesama pod nazivom Put u nepostojanje objavljuje dvije godine nakon prve. Naredne godine objavljuje Iskripta u tmini i Početak zaborava. 1959. izlazi zbirka Darežljivo progonstvo, 1961. Godišnja doba, a 1964. godine Ljubav za stvarnu zemlju.

Nakon Hrvatskog proljeća, počinje ga zanimati hrvatska povijest koju prikazuje kroz prizmu skepse i cinizma pa tako izlaze zbirke Klopke za uspomene, Pohvala praznom džepu, Tihe lomače i Iskorak. Nakon mračnih tema, njegova lirika u devedesetim godinama postaje nešto svjetlija i optimističnija s naglaskom na domoljublje pa izlaze Mozartova čarobna kočija, Zavodnička šuma, Karlovački diptih, Približavanje oluje i Močvara.

Pisao je i za djecu, a najznačajnije su knjiga u stihovima Djevojčica i pjesma i zbirka pripovijedaka Petrica Kerempuh.

Najveća postignuća

1957. godine osvojio je nagradu Društva književnika Hrvatske za knjigu pjesama Put u nepostojanje, a 1962. godine Nagradu grada Zagreba za Godišnja doba. 1967. njegov rad prepoznaje Matica Hrvatska i nagrađuje ga zbirku Izabrane pjesme. 1970. još jednom osvaja Nagradu grada Zagreba i to za Posljednju večeru, a 1976. Nagradu Ivana Brlić Mažuranić za dječju knjigu Petrica Kerempuh. 1982. biva nagrađen za Pohvalu praznom džepu Nagradom Tin Ujević, a 1986. nagrađuje ga Fond Miroslava Krleže za zbirku pjesama Tihe lomače.

U devedesetima osvaja Goranov vijenac, Nagradu Vladimir Nazor, i Povelju Visoka žuta žita za trajni doprinos hrvatskoj književnosti. 1999. zbog istog razloga osvaja i Nagradu Dobrojutro, more.

Zbog kvalitetnog prijevoda sa slovenskog jezika na hrvatski, prima Župančićevu listinu, nagradu Društva slovenskih književnika.
Njegove su zbirke objavljivane diljem svijeta i prevođene na više od 20 jezika. Svojom je političkom i književnom angažiranošću promijenio položaj hrvatskog jezika i književnosti te se zlatnim slovima upisao u mnoge antologije.

Autor: M.S.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*