Siniša Glavašević

Siniša Glavašević bio je hrvatski novinar, publicist i prozaik kojega su ubile srpske paravojne postrojbe tijekom bitke za Vukovar.  Simbol je hrvatskog ratnog novinarstva i posmrtno je odlikovan 2011. godine kao heroj Domovinskog rata.

Obrazovanje

Rodom iz Vukovara, Siniša Glavašević je osnovnu i srednju školu završio u svom rodnom gradu, nakon čega na Filozofskom fakultetu u Sarajevu upisuje komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Odmah po završetku školovanja se zaposlio u školi u Lovasu, a zatim u Borovu naselju.

Privatni život

Siniša Glavašević rođen je 4.11.1960. godine u Vukovaru. Oženio je Majdu Glavašević i 26.7.1984. godine dobio sina Bojana Glavaševića, koji je danas Saborski zastupnik. Tijekom okupacije Vukovara, Sinišina supruga Majda je sa svojom majkom Cecilijom i Bojanom pobjegla iz Vukovara u Zagreb, gdje i danas žive.

Prilikom odlaska u bolnicu na svoj 31. rođendan, 4.11.1991. godine, kako bi prikupio izvješće o ranjenima za svoj dnevni izvještaj s radija, ranjen je krhotinom granate. Siniša ostaje na liječenju u Općoj bolnici Vukovar odakle iz bolničkog kreveta nastavlja slati izvješća na radio.

Posljednje izvješće Siniša je poslao iz vukovarske bolnice 18.11.1991. navečer, u kojem govori najnovije informacije o pregovorima i o tome da je potvrđeno kretanje konvoja “sutra u 10 sati” kojim će se izvesti teško ranjeni pacijenti iz bolnice i Borova naselja i na kojoj relaciji. Nakon tog izvješća, u noći s 19. na 20.11.1991. Siniša Glavašević nestaje.

19.11.1991. godine u rano jutro, prije najavljenog konvoja, u bolnicu je upala srpska vojska izazivajući kaos i odvodeći više od 400 ranjenika u autobusima u tada nepoznatom smjeru (danas poznatom: na Ovčaru). Pijani i razulareni uniformirani pripadnici JNA ubijali su zarobljenike mučenjem i streljanjem što su kasnije pokušavali opravdati da su se među ranjenicima i bolesnicima nalazili i zdravi hrvatski vojnici.

22.10.1992. godine, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava UN-a Tadeusz Mazowiecki, objavio je saznanja o točnom mjestu gdje se nalazi masovna grobnica odvedenih ljudi iz vukovarske bolnice, između ostalih i tijelo novinara Siniše Glavaševića. Kako je područje Vukovara tada bilo okupirano, ekshumacija posmrtnih ostataka nije bila moguća, pa su snage UNPROFORA-a posebno čuvale navedeno mjesto za koje je Mazowiecki tvrdio da se nalazi masovna grobnica, samo kako do reintegracije srpska vojska ne bi mogla uništiti i ukloniti dokaze.

U rujnu i listopadu 1996. godine započela je ekshumacija posmrtnih ostataka koja je trajala 40 dana, a u veljači 1997. godine identificirano je tijelo Siniše Glavaševića, zajedno s tijelima kolege i prijatelja, radijskog tehničara Branimira Polovine. Datum smrti ostaje nepoznat, no pretpostavlja se da je ubijen istog dana kada je i odveden, 19.11.1991. godine. Poznato je da su ga pretukle i pogubile srpske paravojne snage, zajedno sa stotinama drugih između 19. i 20.11.1991. godine. Imao je samo 31 godinu.

Pretpostavlja se da su Siniša i Branimir ubijeni među prvima, jer su u grobnici njihova tijela bila prekrivena drugima i nalazila su se na samom dnu masovne grobnice.

I Siniša i njegov prijatelj novinar Branimir Polovina bili su istaknuti u kampanji Amnesty International od 1993. do 1994. protiv nestanka i političkih ubojstava. Siniša Glavašević je pokopan pored svog prijatelja Branimira Polovine na zagrebačkom Mirogoju, a sprovod je održan u Zagrebu 14.3.1997.

Posao

Odmah po završetku školovanja, Siniša Glavašević radio je u školi u Lovasu, a zatim u Borovu naselju. Ubrzo se zaposlio na Hrvatskom radiju Vukovar kao voditelj, a nedugo zatim postaje i glavni urednik i ratni izvjestitelj. Prilikom odlaska u bolnicu kako bi prikupio izvješće za dnevni izvještaj s radija, ranjen je i iz bolnice odveden na Ovčaru gdje je i ubijen zbog čega njegova novinarska karijera završava rano, u 31. godini života.

Tijekom jeseni 1991. godine, Siniša je svakodnevno izvještavao o stradanjima Vukovaraca i čitao svoje priče o ljudskim vrijednostima svim slušateljima Hrvatskog radija Vukovar. Nakon ranjavanja, 12.11.1991. godine njegove izvorne priče i tekstovi završili su u Općoj bolnici Vukovar odakle su putem faksa poslani na privatni fakultet u jednom zagrebačkom predgrađu. Ovi izvorni zapisi jedini su sačuvani literarni pokušaj mladog novinara i ratnog izvjestitelja. Dekan privatnog fakulteta ih šalje Hrvatskom radiju gdje su tadašnji novinari čitali njegove priče u večernjem programu.

Glavaševići posljednji izvještaji koje je slao za Radio 101 i danas se posebno pamte, posebno zato što tadašnjoj vlasti nije odgovaralo to što ih je prozivao za neodgovornost i nečinjenje bilo čega za spas Vukovara, zbog čega su zabranili emitiranje njegovih izvještaja na Hrvatskom radiju.

Posebno je ostao zapamćen njegov najznamenitiji i posljednji izvještaj Radiju 101 u kojem je optužio vlasti da nisu učinile ništa za spas ljudi koji su svakodnevno bili krvnički ubijani te da će svi dokazi njihovog nemara, pasivnosti i upitnog interesa biti upućeni hrvatskoj javnosti:

“- Optužujem Vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su Vukovaru stigli nepobitni materijalni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta te obranu Vukovara, ali ista ne želi upotrijebiti, tj. dostaviti Zapovjedništvu operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja, a koje je Zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadatka koji je postavljen pred Zapovjedništvo. Optužujem Vas, gospodo, za svu bol trenutka u kojem je Vukovar shvatio da između Vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, Predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike… Optužujem Vas, gospodo, za smrt Vukovara. Materijalni dokazi Vaše nesumnjive krivice bit će dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti. Ne zavaravajte se da ćete Vi doći prije do njih, ne možete gospodo, garantiram Vam…”

O ovoj “Optužnici” i danas postoje razne teorije i svjedočanstva kako Siniša nije autor iste te da je dobio tekst za pročitati kao dio ratne propagande.

1992. godine Matica hrvatska u Zagrebu je tiskala i objavila prvo izdanje zbirke Glavaševićevih priča pod nazivom “Priče iz Vukovara”. Nakon prvog, zbirka priča je objavljena u još 3 izdanja: 2. izdanje 2001. godine, 3. izdanje Matice hrvatske u Vukovaru 2007. godine i 4. izdanje Matice hrvatske u Vukovaru 2009. godine na kojem je glavni urednik bio Mladen Kušec.

Također su objavljena i dva Esperanto izdanja:

1. Prvo izdanje 1993. godine – “Ranotoj el Vukovar” tradukis Julijana Rusić, Croata Esperantista Unuigo-Esperanto Societo „Liberiga stelo”
2. Drugo izdanje 2006. godine – “Rantoj el Vukovar” tradukis el la kroata Lucija Borčić, Hrvatski esperantski savez, Zagreb, 2006.

1994. godine Sinišine priče prevedene su i objavljene na njemačkom jeziku u zbirci “Geschichten aus Vukovar”.

2001. godine HRT Zagreb objavio je CD zbirku priča pod nazivom “Priče iz Vukovara: Ratna izvješća”, a postuhumano dobiva i nagradu “Luka Brajnović” u čast djela i lika hrvatskog novinara, književnika i pjesnika Luke Brajnovića, a koju dodjeljuje Škola Sveučilišta Navarra iz Pamplone u Španjolskoj. Čast za ovu nagradu dodjeljuje se profesionalcima i radnicima na području komunikacija, a koji su branili temeljne vrijednosti solidarnosti, tolerancije i slobode te dostojanstva ljudi.

Od 2006. godine u gradu Vukovaru svake godine se održavaju novinarsko-književni susreti “Grad – to ste vi”, a koji se posvećuju Glavaševiću u okviru programa za Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine. Njegova najpoznatija priča postaje “Priča o gradu” koja se na dan obilježavanja žrtve Vukovara prenosi na svim medijima, a govori o Sinišinom odustajanju od traženja pravde i tko će čuvati njegov grad jednom kad njega ne bude bilo, pozivajući sve da se udruže u izvođenju njegovog grada iz mraka, zatvarajući priču sa zaključkom da su ljudi grad, s poznatim citatom: “A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.”

5.11.2007. godine Peta osnovna škola u Vukovaru preimenovana je u Osnovnu školu Siniše Glavaševića ispred koje stoji njegova bista, kao i ispred Hrvatskog radija Vukovar.

2010. godine Višnja Starešina snimila je “Zaustavljeni glas”, dokumentarni film i priču o Siniši Glavaševiću, stradanjima Vukovaraca i Hrvatskom radiju Vukovar. Dokumentarni film prikazuje i sudbinu francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera i Branimira Polovine, a proglašen je najboljim filmom na 20. Danima hrvatskog filma čime osvaja nagradu publike.

2011. godine, zbirka priča se objavljuje u izdanju hrvatskih dnevnih novina 24sata., a iste godine objavljeni su i prijevodi priča na engleski jezik Tamare Budimir.

15.11.2011. godine njegov sin Bojan Glavašević za oca je primio posthumno odlikovanje Redom kneza Domagoja za junaštvo i posvjedočenu hrabrost u obrani grada Vukovara 1991. godine.

2012. godine jedna od ulica u zagrebačkoj gradskoj četvrti Peščenica-Žitnjak dobiva naziv Ulica Siniše Glavaševića, a na zgradi HND (Hrvatskog novinarskog doma) u Zagrebu postavljena je spomen ploča s imenima hrvatskih tehničara, snimatelja i novinama poginulih i ubijenih u Domovinskom ratu 1991. godine.

14.11.2015. u HNK Split, Scena 55, održana je premijera monodrame Priče iz Vukovara glumca Pere Eranovića.

Najveća dostignuća

Brzo završavajući svoju novinarsku karijeru kao ratni izvjestitelj i glavni urednik na Hrvatskom radiju Vukovar, Sinišino najveće postignuće bili su njegovi svakodnevni izvještaji za vrijeme Domovinskog rata. Njegove priče o vrijednostima koje je pričao svojim slušateljima tiskane su u četiri izdanja Matice hrvatske, a sva odlikovanja, kao i tiskanje literarnih djela, učinjena su nakon njegove smrti.