Petar Metličić je umirovljeni hrvatski rukometaš i bivši kapetan rukometne reprezentacije. S reprezentacijom je od 2003. godine sudjelovao na svim velikim natjecanjima i osvojio mnoge medalje. Bio je dio zlatne generacije iz Atene i Portugala, a posljednji klub za koji je igrao bio je francuski Montpellier.
Obrazovanje
Završio je srednju školu za elektrotehničara, ali mu je škola uvijek bila u drugom planu i bio je osrednji učenik. Od predmeta u školi je volio samo geografiju i strane jezike.
Metličić se obrazovao na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Splitu gdje je preko njihovog “online” stručnog studija Kineziologije polagao ispite.
Privatni život
Rođen je u Splitu, 25.12.1976. godine. Njegovi roditelji, Anka i Juraj su gluhonijemi. Rodili su se zdravi, ali je majka izgubila sluh nakon što je kao šestogodišnjakinja preboljela meningitis, a otac nakon jedne nezgode u moru kad je imao 15 godina. Niti Petar niti njegova mlađa sestra Slavica nikada nisu osjetili da su uskraćeni jer su im oba roditelja gluhonijema. Petar je sportske gene naslijedio od oca, koji je nekada bio kapetan državne kuglačke reprezentacije gluhih u bivšoj Jugoslaviji.
Petar je oženjen i ima dva sina, Juru i Roka. Suprugu Katiju je upoznao krajem devedesetih, a vjenčali su se u lipnju 2001. godine. Pošto ga je Katija pratila na putovanjima, a uz to se i brinula se o djeci, često je znao reći da je medalje koje ima i ona osvojila.
Ostao je u prijateljskim odnosima s bivšim kolegama Blaženkom Lackovićem, Igorom Vorijem, Davorom Dominikovićem, Ivanom Balićem i Nikšom Kalebom, koji je krsni kum njegovom sinu Juri.
Posao
Metličića je u rukomet poslao nastavnik tjelesnog odgoja iz osnovne škole “Mertojak” u Splitu. S obzirom na to da se u školskoj sportskoj sekciji najviše isticao u rukometu, nastavnik ga šalje da trenira u RK Split. Sa Splitom je 1998. godine protiv njemačkog Kiela igrao polufinale Kupa EHF-a, a godinu kasnije i četvrtfinale istog natjecanja s Magdeburgom.
Od rukometa je počeo zarađivati sa 16 godina, a iz RK Split je prešao u RK Metković. U Metkoviću s Davorom Dominikovićem i Slavkom Golužom, pobjedom u dvije utakmice protiv Flensburga, 2000. godine osvaja Kup EHF-a.
Iz Metkovića 2002. godine odlazi u španjolski Ademar Leon gdje je ostao do 2005. godine, nakon čega prelazi u Ciudad Real s kojim je tri puta osvajao Kup EHF-a i dva puta EHF superkup. 2010. godine napušta Ciudad i odlazi u Celje. U ožujku 2012. iz Celja prelazi u Montpellier gdje je igrao godinu dana i nakon toga završio s karijerom rukometaša.
Od 1997. godine je član Hrvatske rukometne reprezentacije, ali prvu priliku da zaigra za nacionalnu vrstu dobio je tek u Francuskoj 2001. godine. Od 2003. godine je bio član reprezentacije na svim natjecanjima, a nakon odlaska Slavka Goluže 2006. godine postaje kapetan. Posljednju je medalju s Hrvatskom osvojio na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2009. godine.
2007. godine u Splitu s kolegom Ivanom Balićem osniva rukometnu akademiju Balić-Metličić.
U veljači 2015. godine postaje pomoćnik tadašnjeg izbornika Željka Babića, a priliku za prvi pravi ispit na klupi reprezentacije je dobio na Europskom prvenstvu u Poljskoj gdje je Hrvatska završila na trećem mjestu pobijedivši Norvešku 31:24. Na klupi reprezentacije je bio i na Olimpijskim igrama u Riju 2016. godine, gdje je Hrvatska u četvrtfinalu izgubila od Poljske i nije se uspjela plasirati u polufinale olimpijskog turnira.
Najveća postignuća
Metličić je s reprezentacijom osvojio sve što se dalo osvojiti – zlatne medalje na Mediteranskim igrama u Tunisu 2001., na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. i na Olimpijadi u Ateni 2004. godine. Njegovoj kolekciji zlatnih medalja nedostaje samo ona s europskih prvenstava, a koju nema nijedan hrvatski rukometaš.
Srebrne medalje je osvojio na Svjetskom prvenstvu u Tunisu 2005., na Europskom prvenstvu u Norveškoj 2008. i na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2009. godine.
Dobitnik je državne nagrade za šport Franjo Bučar.
Autor: A.V.
Odgovori