Mladen Naletilić Tuta je bio hrvatski vojni zapovjednik i osnivač “Kažnjeničke bojne”, specijalne postrojbe Hrvatskog vijeća obrane. 1994. godine se protivio uspostavljanju primirja između HVO-a i Armije BiH i potpisivanju Washingtonskog sporazuma kojim je Republika Herceg-Bosna ukinuta. Bio je pristaša hrvatskih granica iz vremena Banovine Hrvatske, iz 1939. godine. Nakon ukidanja Herceg-Bosne je javno optuživao hrvatsko i hercegbosansko političko vodstvo za nacionalnu izdaju. Njegova postrojba je bila upletena u nekoliko ratnih zločina, a on je 2003. godine osuđen na 20 godina zatvora.
Obrazovanje
Mladen Naletilić je završio samo dva razreda širokobriješke gimnazije, a onda se uz falsificirane svjedodžbe o gimnazijskoj maturi upisao na Pravni fakultet u Sarajevu.
1968. godine našao se na meti SDS-a pa odlazi u Njemačku gdje je završio menadžersku školu.
Privatni život
Rođen je 1.12.1946. godine Širokom Brijegu, u obitelji Slavke i Mate koji su osim njega imali još petero djece.
Nakon što je odselio u Njemačku, ondje je upoznao Brigitte Heinrich s kojom je neko vrijeme živio u Mainzu. Brigitte je važila za simpatizera radikalno ultralijevog pokreta, a u međunarodnim anarhističkim krugovima je postala poznata po knjigama o mračnim stranama njemačkog imperijalizma koje je napisala.
Mladen Naletilić Tuta živi u Zagrebu, gdje su i njegova dva sina.
Posao
Služba državne sigurnosti Jugoslavije otkrila je njegove nezakonite radnje pa Tuta 1968. godine napušta tadašnju Jugoslaviju i odlazi u Njemačku gdje se pridružio emigrantskoj organizaciji Ujedinjeni Hrvati Njemačke. U Njemačkoj se bavio kockarnicama i bio politički aktivan kao član već navedene organizacije Hrvata u Njemačkoj, koja je bila poznata po svojim radikalnim stajalištima. Navodno je surađivao s njemačkom tajnom službom BND i službama još nekih europskih zemalja.
Početkom devedesetih Tuta dolazi u Zagreb, a dolazak mu je omogućio Vice Vukojević, koji mu je uručio hrvatsku putovnicu. U lipnju 1991. godine, uz odobrenje političkog vrha, osniva Kažnjeničku bojnu kao postrojbu za posebne namjene. Postrojba je u početku djelovala na području Hrvatske, a izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini Kažnjenička bojna svoje djelovanje premješta na područje Bosne i Hercegovine.
Sjedište postrojbe je bilo u Širokom Brijegu, a činili su je dragovoljci iz raznih zemalja poput Engleza, Nijemaca, , Francuza, Argentinaca, Paragvajaca, a za nekima od njih je Interpol raspisao tjeralice. Tuta je sudjelovao u operaciji “Lipanjske zore”, u kojoj je njegova postrojba doprinijela oslobađanju Mostara i ostalih zapadnohercegovačkih krajeva od vojske Republike Srpske i JNA.
Nakon izbijanja oružanog sukoba između Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane 1992. godine u Bosni i Hercegovini, Kažnjenička bojna je sudjelovala u borbama protiv Armije BiH na području Jablanice, Mostara i Prozora-Rame. U borbama na Veležu je bio ranjen u eksploziji granate, a u glavi mu je ostao geler koji je uzrokovao trajne posljedice. Uživao je kult ličnosti i mnogi su ga opisivali kao legendu nakon što je srpska vojska izbačena iz Mostara.
Kažnjenička bojna je kasnije uključena u sastav 2. Gardijske brigade HVO-a, a njihov zapovjednik Mladen Naletilić ulazi u sukobe s visokim dužnosnicima HVO-a. Sukobio se s generalom Slobodanom Praljkom što je dovelo do Praljkove smjene s položaja načelnika glavnog stožera HVO-a. Tuta je bio blizak prijatelj Gojka Šuška, tadašnjeg ministra obrane Republike Hrvatske, a surađivao je i s Matom Bobanom koji je tada bio predsjednik Republike Herceg-Bosne. Iako nikad nije postao član HDZ-a BiH, niti je sudjelovao u vlasti Herceg-Bosne stekao je velik utjecaj među Hrvatima u Hercegovini.
Skupina pripadnika njegove postrojbe je navodno sudjelovala u likvidaciji čelnika HOS-a Blaža Kraljevića i osam njegovih suboraca u kolovozu 1992. godine u Kruševu, ali istraga o tome nikad nije dovršena. Kažnjenička bojna je 1993. nasilno upala u zatvor u Ljubuškom gdje je otela vojnika HVO-a Roberta Nosića, koji je u jednoj svađi ranio pripadnika Kažnjeničke bojne i kojemu se od tada gubi svaki trag.
Tuta je zbog svojih djelatnosti na granici ili izvan zakona postajao sve veći problem vlastima u Hrvatskoj. Sukobio se s čelnikom Hrvatske izvještajne službe, Miroslavom Tuđmanom koji je 1996. godine o njemu sastavio izvješće koje je uputio predsjedniku Franji Tuđmanu i ministru obrane Gojku Šušku. U izvješću je stajalo da Tuta nije nikakav politički emigrant, kako se predstavljao, nego osoba sklona kriminalu i član podzemlja.
1996. godine ravnatelj Hrvatske izvještajne službe Miroslav Tuđman s ciljem suzbijanja kriminala unutar vojske pokreće operaciju “Barakuda”, u sklopu koje je Tuta uhićen na granici Hrvatske i BiH u veljači 1997. godine. Njegovo i uhićenje Vinka Marinkovića Štele je smatrano krunskom akcijom Tuđmanove operacije. Zagrebačko državno odvjetništvo u kolovozu 1997. godine protiv njega podiže optužnicu koja ga tereti za otmicu vojnika HVO-a Roberta Nosića i Damira Brekala. U javnosti se nagađalo da je uhićen kako bi ga mogli predati Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) jer je ono već završilo optužnicu protiv njega.
Nakon uhićenja je dvije godine proveo u zatvoru u Remetincu. U Mostaru je 1999. godine održana humanitarna dražba umjetnina s ciljem prikupljanja novčanih sredstava za financiranje Hrvata koji su se našli pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Na dražbi se našao i Tutin portret kojeg je naslikao akademski slikar Hamo Ibrulj, a kupio ga je širokobriješki poduzetnik Zvonko Slišković za 183 tisuće njemačkih maraka i poklonio Tutinim sinovima. Odvjetnici hrvatskih optuženika u Haagu su tvrdili da nikada nisu dobili novac od tih aukcija.
Naletilić je u listopadu 1999. godine zbog srčanih problema smješten u KBC Rebro, a rješenje o njegovom izručenju u Haag je ukinuto pa je postupak izručenja bio odgođen do daljnjeg. Njegov odvjetnik Krešimir Krsnik je podnio tužbu Ustavnom sudu zbog navodnih kršenja ljudskih prava u Tutinom slučaju, a nedugo nakon toga podnosi tužbu protiv Hrvatske i na Europskom sudu za ljudska prava jer njegovom klijentu nije omogućeno fer suđenje. Njegova tužba je bila odbijena, a Krsnik je ICTY nazvao nezakonitim sudom koji je uspostavljen zbog volje velikih sila.
21.3.2000. godine Ministarstvo pravosuđa donosi odluku o Tutinom izručenju koji je u strogoj tajnosti i uz osiguranje i specijalnu policiju prevezen iz bolnice u zračnu luku Pleso, odakle je posebnim zrakoplovom UN-a izručen u Haag.
Završne riječi u procesu protiv Tute su izrečene u listopadu 2002. godine. Tužiteljstvo je za njega tražilo 35 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, teških kršenja Ženevske konvencije te povrede ratnih prava i običaja koje je po zapovjednoj odgovornosti počinio na području Mostara i Jablanice.
Prvostupanjsko vijeće ga je u ožujku 2003. godine za progon muslimanskih civila na području Mostar i Jablanice, za mučenje i prisilni rad te za nezakonito premještanje stanovništva, bezrazložna razaranja i pljačku u razdoblju od travnja 1993. godine do siječnja 1994. sudilo na 20 godina zatvora.
Tužbe na presudu su odbačene, a Tuta je zatvorsku kaznu izdržavao u Scheveningenu, a u travnju 2008. godine je premješten u zatvor u Padovi, a nakon toga u rimski zatvor Rebibbia. Tuti se u zatvorsku kaznu uračunalo i vrijeme koje je proveo u hrvatskom pritvoru pa se smatralo da je službeno kaznu počeo služiti 1. prosinca 1998. godine.
Prema pravilima ICTY-a, osuđenici su mogli biti oslobođeni nakon što odsluže dvije trećine kazne, ali u Italiji postoji običaj da zatvori sami zbog dobrog vladanja smanje kaznu za pet do deset posto. Tuta je na slobodu pušten 18. veljače 2013. godine. Njegovo oslobađanje su u Italiji obrazložili lošim zdravljem, a odmah nakon oslobađanja je protjeran iz države.
Nakon oslobođenja se vraća u Hrvatsku gdje ga je dočekao nedovršeni sudski postupak zbog otmice Roberta Nosića 1993. i pokušaja ubojstva Damira Brekala 1995 .godine. Postupak je vodio sudac Ivan Turudić, a ročište je trebalo biti održano u ožujku 2013. godine, ali se odgađalo dva puta.
Županijski sud u Zagrebu ga je u studenom 2015. godine osudio na tri i pol godine zatvora zbog poticanja na ubojstvo Damira Brekala, a u kaznu su mu uključene dvije godine koje je krajem devedesetih proveo u pritvoru. Po istoj je optužnici oslobođen krivnje za otmicu Roberta Nosića.
Autor: A.V.
Odgovori