Lukas Nola

Lukas Nola je hrvatski filmski redatelj kojeg mnogi smatraju jednim od najperspektivnijih autora iz generacije koju su izrodile devedesete. Radio je kao urednik, autor, redatelj emisija i scenograf na OTV-u, a kasnije i na HRT-u. Široj javnosti postaje poznat po njegovom prvom srednjometražnom filmu “Dok nitko ne gleda”. On je osobno najponosniji na film “Nebo, sateliti” iz 2000. godine, za kojega je često isticao da je njegov najveći doseg.

Obrazovanje

Pohađao je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, a kasnije je studirao na Likovnoj akademiji i Akademiji dramskih umjetnosti na odsjeku filmske režije.

Privatni život

Rođen je 31.3.1964. godine u Zagreb. Lukasov otac Ante je na Hrvatskoj radioteleviziji bio scenograf i dekorater u zabavnim, dječjim, dokumentarnim i dramskim emisijama i serijama, a majka je radila kao tajnica jednog redatelja. Lukasov brat Filip Nola i supruga Barbara su glumci pa je cijela obitelj uključena u film i kazalište.

Barbara i Lukas su u braku od 1994. godine i imaju dvoje djece, sina Jakova i kći Maru. Supružnici su do sad zajedno radili na nekoliko projekata. Barbara kaže da su joj to najdraže uloge i da obožava raditi s njim jer je na setu smiren, autoritativan i zna što hoće, a Lukas kaže da mu je lakše raditi sa suprugom jer ju poznaje.

2014. godine je saznao da boluje od karcinom grla, ali je uspješno operiran i nakon tri godine pauze se vratio s novim projektima.

Posao

U vrijeme dok je pohađao srednju školu radio je kako statist i scenski radnik na televiziji, a tijekom studija je radio kao asistent scenografa, scenograf, asistent redatelja i redatelj dokumentarnih filmova, te glazbenih i promidžbenih spotova.

1993. godine je kao redatelj i scenarist debitirao dječjom TV dramom “Šuma Striborova”, a zahvaljujući srednjometražnom filmu “Dok nitko ne gleda” postaje poznatiji javnosti. 1994. godine snima film “Svaki put kad se rastajemo”, a 1997. “Rusko meso”, koji se bavi temom prostitucije, a u ulozi klijenta se pojavljuje Lukas.

2000. godine je snimio film “Nebo, sateliti” koji se bavi ratnom tematikom, a priča je ispričana kroz lik naivnog pojedinca koji je izgubio sva sjećanja. Njegov igrani film “Sami” iz 2001. godine i eksperimentalni “Krađa” iz 2004. godine nisu naišli na poseban odjek.

Od 2001. do 2003. godine je bio umjetnički direktor festivala Dani hrvatskog filma u Zagrebu, a u istom razdoblju je bio i član Vijeća za film Ministarstva kulture Republike Hrvatske. 2004. godine je postao umjetničkim direktorom Zagreb filma.

U kazalištu se pojavio s predstavom “Noćni let”, a nakon toga je napisao i režirao “Ptice II” i postavio “Milovanja” Sergeja Belbela i “Mafiju” Dubravka Jelačića Bužimskog. Dok je u svom radu na filmovima često sklon morbidnim temama, u kazalištu je opušteniji pa se radi uglavnom o obiteljskoj tematici i problemima u komunikaciji i odrastanju.

2007. godine je režirao seriju “Operacija Kajman” i film “Pravo čudo” u kojemu je njegova supruga Barbara odigrala glavnu ulogu, a namjera mu je bila napraviti priču o ljubavi između starije žene i mlađeg muškarca, koja je u zadanim okolnostima nemoguća.

2012. godine je režirao film “Šuti” koji je podigao dosta prašine čak i prije nego što je film uopće ušao u fazu snimanja. Film je utemeljen na istinitoj priči i govori o problemu obiteljskog nasilja. pripremajući se za film Nola se susretao sa socijalnim radnicima, sudskim spisima i žrtvama nasilja. Snažno su ga potresli susreti sa žrtvama, jer je tada shvatio da radi nešto ozbiljno i da postoje žrtve koje se i nakon 15 godina još uvijek boje hodati cestom.

Scenarij za film je pisao jako dugo, a priču je ublažio jer je u stvarnosti sve bilo puno gore. Ljudi su nakon filma bili uglavnom šokirani i tužni, a da on uopće nije prikazao stvarnost kakva je zaista bila. Namjera mu je bila napraviti da film izgleda kao neki san, noćna mora i kao nešto što se možda nije ni dogodilo.

Nakon pauze od četiri godine vratio se s novim projektom, TV serijom “Čuvar dvorca”. Radi se o špijunskoj mini seriji od četiri nastavka, a glavnu ulogu tumači glumac Ivo Gregurević. Radnja je smještena u osamdesete, a bavi se spletkama, obračunima i podmetanjima unutar tadašnje tajne službe.

Najveća postignuća

1995. godine je za scenarij filma “Svaki put kad se rastajemo” u Puli dobio Zlatnu arenu.

Zlatnom arenom je nagrađen i 2000. godine za režiju filma “Nebo, sateliti”, a 2001. je dobio posebnu Zlatnu Arenu za režiji filma “Sami”.

Film “Šuti”, za koji on potpisuje scenarij i režiju, na Festivalu igranog filma u Puli je nagrađen sa šest nagrada, a na Danima hrvatskog filma je dobio nagradu Oktavijan.

Autor: A.V.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*