Jakov Sedlar

Jakov Sedlar poznati je hrvatski redatelj. Režirao je brojne kazališne predstave, videospotove, igrane, igrano-dokumentarne i dokumentarne filmove te je za svoje iznimne doprinose u promicanju kulture primio brojne nagrade i priznanja. Intenzivno se bavio sportom, točnije vaterpolom, tijekom srednjoškolskih i studentskih dana, ali nakon što je diplomirao posvetio se radu u struci.

Obrazovanje

Sedlar je u Splitu završio osnovnu i srednju školu, gimnaziju.

1972. godine u Zagrebu je upisao studij Jugoslavenskih jezika i književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu na kojemu je 1977. godine diplomirao. Iste je godine upisao na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti kazališnu i filmsku režiju na kojoj je diplomirao 1981. godine.

Privatni život

Jakov Sedlar rođen je u Splitu 6.11.1952. godine.

Oženio se za akademsku kiparicu Ninu Er Gott s kojom ima troje djece: Dominika, Mariju i Emily. Nakon rastave braka, početkom devedesetih godina započeo je ljubavnu vezu s tadašnjom primabalerinom i prvakinjom Baleta Hrvatskog Narodnog Kazališta, Almirom Osmanović koju je upoznao na novogodišnjoj zabavi. Priznaje, iako nije osobito dobar plesač ohrabrio se te pozvao balerinu na ples. Almira se nakon gotovo tri desetljeća bavljenja profesionalnim plesom 2007. godine povukla u zasluženu plesačku mirovinu te par uživa u zajedničkom provođenju vremena.

Sa sinom Dominikom surađivao je i na poslovnom planu. Naime, zajedno su režirali filmove poput “Hrvatskog mora” i “Milosti mora”. Sin Dominik u braku je s televizijskom voditeljicom Paolom Poljak s kojom ima kćer Sienu, a s unukom Jakov Sedlar često provodi slobodno vrijeme odlazeći u kazalište.

Posao

Tijekom srednjoškolskih dana Sedlar se počeo intenzivnije baviti sportom. Tako je 1966. godine u Splitu počeo igrati vaterpolo u klubu “Jadran”, a igrao je i za reprezentaciju. Za mladu reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 34 utakmice.
Preseljenjem u Zagreb 1972. godine počinje trenirati u klubu “Mladost” koja je tada bila najbolja svjetska momčad. Sa splitskim je klubom imao problema prilikom ispisivanja jer su mu oni uvjetovali davanje ispisnice jedino ako bude igrao u beogradskom klubu te zbog toga Sedlar nije tri godine smio igrati u jugoslavenskog vaterpolskoj ligi. Ipak, to ga nije spriječilo da nastavi osvajati sjajne rezultate u klubu “Mladost”. 1975. godine s klubom “Mladost” osvojio je Kup europskih kupova i Superfinale Europe. S igranjem u ovome klubu prestao je 1989. godine.

Od 1992. godine počinje Sedlarova kazališna karijera. Naime, te ga je godine novoizabrani intendant zagrebačkog HNK-a, Georgij Paro, postavio na mjesto ravnatelja Drame. Na tom je mjestu Sedlar ostvario velike uspjehe, čak je ansambl Drame odveo na tri svjetske turneje.

Na nagovor tadašnjeg predsjednika dr. Franje Tuđmana, 1966. godine, Sedlar je postao prvim hrvatskim kulturnim atašeom u SAD-u, točnije u New Yorku. Tamo će ostati četiri godine gdje će organizirati brojne aktivnosti s ciljem promicanja hrvatske kulture.

Po povratku u Hrvatsku u zagrebačkom HNK-u je radio na blagajni, a potom i kao savjetnik intendanata za medije.
Sedlar je režirao mnoge kazališne predstave diljem Hrvatske (Zagreb, Dubrovnik), ali i van granica (Mostar, Maribor, Tuzla, Sombor, Novi Sad, Sarajevo i sl.). Neke od poznatijih koje je režirao su: Shakespeareov “Macbeth”, Begovićeva “Amerikanska jahta u splitskoj luci”, Thomasova “Klopka za osam bespomoćnih žena”, Mastrosimoneove “Krajnosti”, Šenoinovo “Zlatarevo zlato”, a tu je i predstava “Anne Frank” iz 2015. godine.

Od igranih filmova režirao je filmove poput “U sredini mojih dana”, “Gospa”, “Agonija”, “Fergistmajnhit”, “Sjećanje na Georgiju”, “Četverored”, kao i “Milost mora”.

Režirao je i igrano-dokumentarne filmove, kao što su “Jeruzalemski sindrom”, “Caffe Auschwitz” i “Nisam se bojao umrijeti”.

Broj dokumentarnih filmova koje je Sedlar režirao iznimno je dug. Neki od poznatijih jesu: “Mijo”, “Sakralna umjetnost u Hrvata”, “Jeste li bili u Zagrebu, gospodine Lumiere”, “Hrvatska i Hrvati”, “Košarkaški Mozart”, “Tuđman – hrvatski George Washington”, “Židovi i Hrvatska”, “Kad mrtvi glasuju”, “Petnaest do osam”, “Maestro”, “Lav koji plače”, “Nema više heroja”, “Sinjska alka”, “Vizija u pustinji”, “Đapić”, “Tražeći Orsona”, “Gotovac”, “Pravednik Stepinac”, “Pavelić bez maske”, “Tito bez maske”, “Bošković”, “Ena”, “Tko želi ubiti Juliju Timošenko”, “Jasenovac – istina”, “Povijest zagrebačkog športa”, “Anne Frank – nekad i danas”, “Pravednica Ciganka”, “Snaga tišine” i brojni drugi.

Sedlar je režirao i glazbene videospotove poput “Mjesečeve sonate” iz 2010. godine s glazbenicom Anom Rucner i plesačem Azamatom Nabiuldinom. Iduće je godine režirao dva videospota također s Anom Rucner: “Linđo” u kojemu nastupa i dubrovački ansambl, a drugi je “Romanca”. Surađivao je i s pijanisticom Marijom Pranjić kojoj je režirao dva videospota: “Vivacissimo” i “Zagreb voli Chopina”, 2011. godine. Režiju potpisuje i za “Armad Assante voli Zagreb” iz 2011. godine i “Zagreb – četiri godišnja doba” iz 2013. godine.

Najveća postignuća

1982. godine Sedlar je nagrađen za režiju najbolje predstave na Gavellinim večerima za predstavu “Partija remija”. Već iduće godine također je primio nagradu za režiju predstave “Bent” na festivalu Malih scena u slovenskoj Novoj Gorici.

Predsjednik dr. Franjo Tuđman 1995. godine odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za sve njegove doprinose s naglaskom na izniman redateljski angažman u filmu “Gospa” koji govori o naporima i stradavanjima Hrvata ne bi li dobili slobodnu državu Hrvatsku. Za isti je film bio nagrađen u Puli dobivši Nagradu publike za najbolji film, a iste je godine dobio i u Varšavi nagradu za najbolji katolički film te godine u svijetu.

Dobio je i odlikovanje Red hrvatskog trolista 1995. godine za zasluge stečene u ratu i ratnim opasnostima.

Njegova predstava “Macbeth” 1996. godine je proglašena najboljom gostujućom predstavom u Australiji.
1997. godine Sedlar je dobio nagradu Ujedinjenih naroda “Star of Harmony Award” zbog zasluga povezivanja naroda i zemalja upravo putem kulture.

2004. godine nagrađen je za film “Jeruzalemski sindrom” nagradom za Kulturu političkog dijaloga u Veneciji, na svjetskom festivalu.

2013. godine Mladen Pavković objavio je monografiju pod nazivom “Jakov Sedlar”.

Režirao je dokumentarni film “Anne Frank nekoć i danas” koji je 2016. godine prvi put prikazao “Dnevnik Anne Frank” na arapskom jeziku. Film je sniman u Izraelu i Gazi, a imao je svjetske premijere u New Yorku i Los Angelesu.
Sedlarovih deset filmova se nalaze u jeruzalemskom arhivu Muzeja Yad Vashem koji predstavlja najpoznatiji muzej Holokausta, a tri filma u Tel Avivu, u Muzeju dijaspore.

2017. godine primio je Nagradu Grada Zagreba i Priznanje Veliko zlatno srce, za izniman doprinos u stvaranju samostalne i slobodne Republike Hrvatske.

loading...

Autor: S.I.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]

Komentiraj

*