Ivo Vojnović poznati je hrvatski književnik. Rođen je u Dubrovniku, 9.10.1857. godine, a preminuo je u glavnom gradu Srbije, u Beogradu 30.8.1929. godine. Jedan je od najvažnijih i najistaknutijih pisaca hrvatske moderne, književnog razdoblja na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Njegov književni put započeo je zbog Augusta Šenoe koji je objavio njegovo djelo Geranium. Zapamćen je po svojim sukobima s mnogim hrvatskim piscima.
Obrazovanje
Svoje je obrazovanje Vojnović započeo u osnovnoj školi u Splitu gdje kasnije pohađa i Klasičnu gimnaziju u kojoj je maturirao 1875. godine. 1879. u roku završava studij prava u Zagrebu. Pričao je francuski, talijanski i njemački jezik.
Privatni život
Najviše podataka o njegovom životu saznaje se iz pisama koja su objavljena u tri debela sveska. Na 1700 stranica objavljeno je 2300 pisama koje je slao na čak 190 različitih adresa. Svojoj je majci pisao emotivna pisma, nalik Matoševima, a sva su na talijanskom jeziku s rijetkim hrvatskim vokabularom. Njegova je majka za njega bila centar svijeta i vodio ju je svugdje čak i kad je bila stara.
Pisao je i svom bratu Luji Vojnoviću za kojeg tvrdi da je najobrazovaniji čovjek tadašnje Jugoslavije, a inače je po zanimanju bio pravnik i diplomat.
Ivo Vojnović patio je od mnogih unutarnjih sukoba, a njegova pisma otkrivaju i patetičnost, škrtost i snobizam. Uz to, nije imao mnogo novca pa je u jednom pismu zamolio kipara Ivana Meštrovića da mu pozajmi veću svotu novca.
Njegova pisma daju naslutiti homoseksualne sklonosti, kao naprimjer ono koje je uputio Ivi Raiću u kojem stoji da bi dao sve da ga može zagrliti, a saznajemo i da nikako nije volio Krležu kao ni ostale svoje suvremenike.
Posao
Njegova pripovijetka Geranium prva je objavljena i to 1880. godine u časopisu Vijenac kojeg je tada uređivao August Šenoa. Četiri godine nakon Geraniuma, objavljuje se pripovijetka Perom i olovkom, a 1886. kratki roman Ksanta. Deset je godina, počevši od 1891. godine, pisao Lapadske sonete koji su postali jedni od antologijskih djela hrvatske moderne.
Ipak, ono što je obilježilo njegov književni opus jesu drame. Najpoznatija je svakako Dubrovačka trilogija iz 1903. godine koja se sastoji od tri dijela: Allons enfants, Suton i Na taraci. U toj se trilogiji obrađuje tematika pada Dubrovnika i propadanja moćnih vlastela. Tema Dubrovnika obrađuje se i u drami Ekvinocijo koji vjerno prenosi atmosferu gradu uz pomoć pučkog govora i vještom karakterizacijom likova. Dramom kozmopolitskog karaktera Psyche pokreće preokret u hrvatskom kazalištu i književnosti. Upravo se zbog te drame naziva ocem moderne hrvatske drame.
Dvadeset godina nakon Dubrovačke trilogije vraća se tematici rodnog gada i piše Maškaratama ispod kuplja u kojoj je opet zaokupljen vlastelom i poboljšanjem odnosa između vlastele i puka. Potkraj života bavio se i političkom tematikom te je bio istaknut pobornik južnoslavenskog ujedinjenja, a svoje je stavove iznosio u Smrt majke Jugovića i Lazarevo vaskresenje. Zadnja njegova drama, Prolog nenapisane drame, napisana je po uzoru na kazalište talijanskog dramatičara Pirandella.
Najveća postignuća
Vojnović je zasigurno zauvijek zadužio hrvatsku književnost svojim remek-djelima od kojih su neka djela uvrštena na popis lektire za srednju školu te se nalaze i na popisu za maturu. Tako se u školama čita Ekvinocijo i Dubrovačka tragedija.
Jedna ulica u Lapadu danas nosi njegovo ime.
Za Ekvinocijo osvojio je nagradu na natječaju za dramska djela koji je bio raspisan uoči otvaranja nove zgrade kazališta u Zagrebu 1895. godine.
Autor: M.S.
Odgovori