Goran Jurić

Goran Jurić je bivši hrvatski nogometni reprezentativac. Tijekom svoje karijere nastupao je za klubove Velež Mostar, Crvena Zvezda, Celta de Vigo, Croatia Zagreb, Yokohama F. Marinos i NK Zagreb. 1989. godine je otkrio da boluje od dijabetesa, ali to ga nije spriječilo da ostvari uspješnu nogometnu karijeru. Goran je bio utjelovljenje onoga što su ljudi s tribina željeli gledati, igrač s petljom i tip koji je u velikim utakmicama izgledao kao čovjek na kojeg se najviše može osloniti. Jurić je poznat po slavnom uskliku “Ajmooo” kojega je poslije slikovito opisao Zdravko Mamić.

Obrazovanje

Pohađao je HNS-ovu nogometnu akademiju za trenere i trenerice.

Privatni život

Goran je rođen 5.2.1963. godine u Mostaru. U braku je s privatnom poduzetnicom Sanjom, a njihova kći Ana je završila pravni fakultet. Goran je ljubitelj prirode i životinja pa vrijeme voli provoditi u svojoj vikendici na Kupresu.

Posao

Jurić je karijeru započeo u mostarskom Veležu koji je osamdesetih bio jedna od najboljih momčadi bivše države i koja se nekoliko puta nalazila tik do osvajanja naslova. U momčadi koja je prema UEFA-inom rankingu 1989. godine bila 43. momčad Europe, Goran je debitirao 1982. godine. Iako je dešnjak, za Velež je pet i pol godina igrao na poziciji lijevog beka. Bio je brz, okretan, utjecajan i vrlo brzo je postao stalan član prve momčadi, a pod “Bijelim brijegom” je počela rasti legenda o nogometašu zavrnutih rukava, nepoderivog duha i spartanskog pogleda.

1987. godine je zaigrao za Crvenu Zvezdu za koju je u tri i pol godine odigrao 78 susreta. Znao je pušiti i po nekoliko kutija cigareta dnevno, a kako ne bi rušio autoritet trenera dogovarao se s njima da će pušiti u WC-ima, dalje od očiju drugih igrača. Jurić je bio član Crvene Zvezde u vrijeme kada su Zvezda i Dinamo trebali odigrati utakmicu na Maksimiru 13.05. 1990. godine i za koju kažu da je bila najava budućih ratnih događanja na prosoru bivše Jugoslavije.

Jurić kaže da će taj dan pamtiti do kraja života. U Zagreb su došli kao najbolji klub u zemlji, sa željom da pobjede Dinamo. Čim su izašli na zagrijavanje shvatili su da nešto nije u redu jer su vidjeli da se masa na tribinama tuče. Goran se posebno bojao zbog sestre i zeta koji su također bili na tribinama i kojima je on nabavio karte za tu utakmicu. Najteže od svega mu je pao povratak u Beograd jer je znao da se vraća tamo gdje ga ne žele i gdje ne pripada, ali svejedno mora ići.

Nakon Crvene Zvezde odlazi u španjolsku Celtu de Vigo gdje je ubrzo postao kapetan momčadi. Za Celtu je igrao tri sezone i ostvario 76 nastupa i postigao jedan pogodak. 1996. godine iz Celte dolazi u Hrvatski Dragovoljac i postaje kapetan momčadi. Nakon godinu i pol u Dragovoljcu prelazi u Zagreb za koji je odigrao samo devet utakmica, a onda stiže ponuda iz zagrebačkog Dinama. S Dinamom je igrao u Ligi prvaka i ostvario nastupe u 115 službenih utakmica. U vrijeme dok je on igrao u Dinamu, odnosno Croatiji, predsjednik Franjo Tuđman ih je prije važnih utakmica često znao pozivati na večeru u Banske Dvore ili na Brijune.

1988. godine je dobio poziv za reprezentaciju Jugoslavije s kojom je nastupao na kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Italiji, u vrijeme kad je Ivica Osim bio izbornik. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju je nastupao od 1990. do 1998. godine. Najtužnijim trenutkom u karijeri smatra ispadanje od Srbije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1999. godine. Rado se sjeća te igre koju smatra najboljom igrom hrvatske reprezentacije, ali ne i rezultata. I susret u Beogradu i u Zagrebu je završio neriješeno

2011. godine je postao asistent Mariju Totu na klupi Lokomotive. Na funkciji pomoćnog trenera ostaje tri godine, a nakon toga napušta Lokomotivu i u potrazi je za novim angažmanom.

Najveća postignuća

S Veležom je u sezoni 1985./86. osvojio kup Jugoslavije, a s Crvenom Zvezdom kup Jugoslavije, europski kup i tri puta naslov prvaka Jugoslavije.

S Dinamom je četiri puta bio prvak Hrvatske i dva puta osvajao kup.

S hrvatskom reprezentacijom je na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine osvojio treće mjesto, a Franjo Tuđman ih je za taj uspjeh nagradio državnom nagradom za šport “Franjo Bučar”.

loading...

Autor: A.V.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]

Komentiraj

*