Branimir (Johnny) Štulić poznati je muzičar i nekadašnji frontmen kultne i popularne grupe “Azra”. Do danas je ostao poznat kao glazbenik čije je izražavanje podijelilo ljude na one koji su shvaćali govor njegove duše i one koji nisu mogli podnijeti njegovo filozofiranje. Iza sebe ima velik broj hitova.
Obrazovanje
Kada se s roditeljima 1958. godine doselio u Jastrebarsko Branimir je upisao osnovnu školu, no već 1960. godine selidbom u Zagreb, premješten je u Osnovnu školu Trnsko.
Maturirao je 1972. godine s iznimnim završnim radom o socijalnim i društvenim manama. Iako je rad zaslužio odličnu ocjenu, profesor iz hrvatskosrpskog jezika nije bio zadovoljan te ga je ocijenio dovoljnim.
Prije fakulteta želio je završiti vojni rok. U vojsku se prijavio tek 1973. godine zbog prevelike popunjenosti ali je brzo odustao te započeo studij filozofije. Mlad i neodlučan, nekoliko je puta mijenjao smjer dok se na kraju nije opredijelio za sociologiju. Ni to nije dugo potrajalo pa je zamijenio knjigu za mikrofon i gitaru te osnovao bend.
Privatni život
Branimir (Johnny) Štulić jugoslavenski je glazbenik rođen 11.04.1953. u Skoplju. Otac Ivan rođen u Ninu, bio je časnik tenkovskih jedinica u JNA. Majka je bila kućanica.
U vrijeme kada je išao u srednju školu, u ruke mu je dospjela akustična gitara koja je pripadala kolegici. Toliko ju je istrošio jer je pokušavao naučiti svirati gitaru, pa ju je morao popraviti prije nego što ju je vratio.
Nije poznavao note ali je zato stalno vježbao zbog želje da usavrši tehniku, a pritom u najboljem svijetlu predstavi prepoznatljivi zvuk Makedonije.
Godine 1984. Branimir je stavio bend u privremenu hibernaciju kako bi otišao živjeti u Nizozemsku. Tamo je i upoznao svoju buduću ženu, Jozefinu Frudmajer koja je tada radila kao sekretarica gradskog liječnika. Branimir i Jozefina su se preselili u grad Houten.
Posao
1979. godine izašao je Azrin prvi singl “Balkan – A šta da radim” kojeg su snimili s producentom Parnog Valjka, Huseinom Hasanefendićem. Singl je bio uspješan a grupa je dobila pridošlicu, basistu Mišu Hrnjaka. To ljeto su proveli svirajuću po trgovima i na moru.
Već 1980. snimili su album “Azra” koji ih je ujedno i izbacio na rock scenu, smatrajući ga jednim od najboljih jugoslavenskih albuma tog žanra.
1981. godine u javnost su s albuma pustili singl “Lijepe žene prolaze kroz grad – Poziv na ples – Suzy F.” na čijem je stvaranju opet sudjelovao Husein, pokazujući svoj talent ne samo u produkciji već i u sviranju gitare.
Ubrzo nakon toga iznenadili su obožavatelje duplim albumom Sunčana strana ulice na kojem se Branimir opustio, uživajući u novom sirovom zvuku političke tematike kao u pjesmi “Užas je moja furka” dok se u ljubavnim pjesmama okušao ubacivši puhačke instrumente. Usudio se zaviriti u sebe u pjesmama kao “Pametni i knjiški ljudi”.
1981. održali su koncert u Kulušiću (Zagreb), čija se snimka nalazi na trostrukom albumu “Ravno do dna” u sklopu kojeg su održali 7 koncerata, odradivši i mini-turneju. Neke od novih pjesama koje su uz stare pridodali albumu su “Nedjeljni komentar”, “Sjaj u kosi” i “Ostavi me nasamo”.
1982. izdali su drugi dupli album “Filigranski pločnici” i treći singl “Johnny budi dobar – Teško vrijeme”. Neke od poznatih pjesama s albuma su “Kao ti i ja”, “Strah od smrti”, “Tko to tamo pjeva” i “Volim te kad pričaš”.
1983. Boris Leiner i Branimir odlaze u Njemačku snimati albume nakon Mišinog napuštanja benda. Tada nastaju “Mon ami”, “No comment”, “Duboko u tebi”, “Kao i jučer” a i obradili su jednu poznatu narodnu pjesmu “Klinček stoji pod oblokom”.
Tijekom privremenog grupnog raspusta 1984. Branimir je u Nizozemskoj vrijeme provodio prevodeći svoje pjesme na engleski jezik, s ciljem objavljivanja na stranom tržištu, a pošto mu to nije uspjelo, izdao je domaći album, “It ain’t like in the movies at all” koji je snimljen uz pomoć novog basista Stephena Kippa.
1987. ponovno se nalazi s Juricom Pađenom, Leinerom i Kippom te snimaju obrade poznatih pjesama kao što su “Satisfaction” od Rolling Stonesa i “Adio Mare” od Vlahe Paljetka. Uz dodatak nekih novih pjesama pretvaraju to u album “Između krajnosti”. 1988. izdaju još jedan živi album “Zadovoljština”.
Njegove pjesme objavljene su u knjigama a koncerti na video-kasetama od kojih rijetko koja danas postoji.
Poznat je po tome što je pisao čak dvije, tri pjesme tjedno. Njihov zvuk obilježila je jednostavnost, većina ih je skladana je u 4 lagana akorda jer se Štulić htio približiti obožavateljima time što im je htio olakšati sviranje njegovih pjesama.
Najveća postignuća
Branimir Štulić je objavio i dva solo albuma “Balegari ne vjeruju sreći” i “Balkanska rapsodija”. Preveo je i Homerovu “Ilijadu” kojoj je dao naziv “Božanska Ilijada”.
Pjesme koje je bend stvarao proglašene su kao jedne od najboljih jugoslavenskih, ikada. Ne samo zbog kvalitete njihove glazbe nego i zbog povezanosti koju su ostvarivali s publikom.
Autor: E.J
Odgovori