Žuži Jelinek, pravog imena Zsuzsanna Ferber, bila je vrlo popularna modna dizajnerica, spisateljica, kolumnistica i stilistica u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji. Rođena je 17. srpnja 1920. godine u mađarskom gradu Budimpešti. Žuži je svoj život živjela na relaciji Zagreb-Ženeva-Opatija. Udavala se četiri puta i sve do kraja života bila je u braku s posljednjim suprugom Miloradom Ronkulinom za kojeg se udala u dobi od 80 godina. Autorica je nekolicine knjiga koje sadrže i tekstove iz njezinih kolumni koje je pisala za hrvatski časopis Gloria. Put do statusa kojeg je stekla bio je popločen trnjem, ali je dolazeći iz siromašne obitelji uspjela steći bogatstvo i slavu zahvaljujući upornosti i volji koju je imala te pozitivnosti kojom je odisala. Preminula je 23. siječnja 2016. godine u Zagrebu.
Obrazovanje
Žuži je školu pohađala na zagrebačkom Borongaju. Nakon završene obrtničke škole, nastavila je nauku u tetinom krojačkom salonu u Budimpešti. Kasnije je, zbog oskudnog života svoje obitelji, odlučila da ona za sebe želi lijep i pristojan život te se kada je završila školovanje i navršila sedamnaest godina uputila u Pariz tražeći posao. Žuži je bila vrlo zainteresirana za učenje stranih jezika pa je tako aktivno govorila čak sedam jezika.
Privatni život
Žuži Jelinek odrastala je u veoma skromnoj i siromašnoj židovskoj obitelji s gluhonijemim roditeljima, ocem Izidorom i majkom Ružom Ferber te uz tri brata čija su imena bila Imre, Aleksandar i Ivan.
Obitelj se iz Budimpešte preselila u Zagreb u Maksimirsku ulicu gdje su živjeli u teškim uvjetima s majkom kao domaćicom i ocem kao izrađivačem četki koje je kasnije i prodavao. Žuži je zato već s 12 godina odlučila svoj budući život učiniti pristojnim.
Nakon što je završila školu za krojačice, radila je jedno vrijeme u Parizu, te se 1939. godine vratila u Hrvatsku. Početkom Drugog svjetskog rata, Žuži se seli iz Zagreba u Sušak gdje se 1941. udala za svoga prvog supruga, deset godina starijega Eriha Jelineka koji je bio ugledan zagrebački stomatolog i profesor. Iz 22-godišnjeg braka s Erihom Jelinekom ima dvoje djece, sina Ivicu i kćer Dijanu.
Pri povratku iz Pariza također je otvorila i svoju vlastitu krojačku radnju te u njoj šivala odjeću za imućne židovske obitelji. Žuži je govorila čak sedam stranih jezika te je za to bila vrlo zainteresirana.
Iste godine kada se udala, poginula su njezina braća, a roditelji su joj premješteni u koncentracijski logor Jasenovac. Žuži je tada živjela u Rijeci sa svojim suprugom. Kako bi im pomogla, Žuži je zavela talijanskog časnika i svake noći odlazila k njemu u Esplanade u Rijeci kako bi pomogla svojim roditeljima zbog čega se nikada nije kajala.
Drugi brak Žuži Jelinek bio je onaj sa švicarskim odvjetnikom Frankom Lütyjem za kojeg se Žuži udala iz interesa budući da je tako mogla dobiti švicarsko državljanstvo. Taj brak trajao je kratko, a njezin treći suprug bio je Vlado Majder s kojim je u braku bila iz osvete.
Četvrti brak u osamdesetoj godini života bio je s Miloradom Ronkulinom kojeg je Žuži, kao i Eriha Jelineka, voljela na poseban način.
Posao
Žuži je sa svojih sedamnaest godina radila u Parizu kao krojačica odmah nakon završene škole. Tamo je radila za prestižne modne dizajnere. Dobila je posao u salonu Nine Ricci te je za vrijeme svoga boravka u Parizu upoznala i Coco Chanel za koju je također kratko radila.
Po povratku u Zagreb, otvorila je vlastiti krojački salon 1940. godine te je šivala za mnoge dobrostojeće židovske obitelji.
1943. godine Žuži se pridružila Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije u kojoj je radila kao bolničarka u stomatološkoj ambulanti, a nakon rata ponovno se vratila svome zanatu.
Žuži se preselila u SAD kada je imala 40 godina gdje je bila vrlo uspješna u svome poslu krojačice, no ponovno se vratila u Zagreb.
Kako se Titu nije sviđalo što promovira sebe i uzdiže se iznad ostalih u vrijeme komunizma, on ju je postavio na mjesto direktorice modne tvrtke Teteks što je ona odbila te joj je Tito poručio kako bi bilo bolje da izađe iz zemlje. Tada se Žuži preselila u Švicarsku, točnije u grad Ženevu gdje se danas nalazi njezina ostavština od četiri kuće. Kada se na Titov poziv vratila u Zagreb 1964. godine, šivala je modne kreacije za Jovanku Broz s kojom se i odlično slagala.
Žuži Jelinek bila je proglašena modnom ambasadoricom zbog toga što je bila prva žena iz modnog svijeta koja se proslavila izvan granica svoje zemlje. 1950-ih obišla je Ameriku, Europu te Bliski i Daleki istok sa svojim modelima pa je tako i u inozemstvu bila smatrana najpoznatijom modnom dizajnericom.
U kasnijim godinama života, Žuži je svoje priče i savjete počela dijeliti s vjernom publikom u obliku knjiga kojih je za života napisala deset (“Mijenjaju li se muškarci”, “Žene, osvajajte…”, “Od seksa do vječnosti”, “Čar mode” i dr.), a zadnja knjiga pod nazivom “Živjeli muškarci” objavljena je 2013. godine.
Od 1994. godine svoje savjete i iskustva dijelila je i u najčitanijoj kolumni časopisa Gloria koju je redovno pisala. Pisala je o raznolikim temama poput svakodnevnih problema ljudi, zdravstvenom odgoju, higijeni te odnosu prema novcu. Posljednja njezina kolumna u tom časopisu objavljena je 12. studenog 2015. godine.
Najveća postignuća
Žuži Jelinek bila je smatrana i smatrat će se jednom od briljantnih žena koje očaravaju svojom pozitivnošću.
U knjige koje je napisala spada i njezina autobiografija pod nazivom “Žuži – Život Žuži Jelinek”. O Žuži je redatelj Darko Halapija snimio biografski dokumentarac u produkciji Hrvatske radiotelevizije. Film je izašao pod nazivom “Mislim da ja to ne zaslužujem” u trajanju od četrdeset minuta koji prikazuje Žužina četiri životna razdoblja, a premijerno je prikazan u kinu Tuškanac godine 2007.
Žužin život fascinirao je čak i Stevena Spielberga koji je želio također snimiti film o njezinu životu te ju je pozvao za glavnog savjetnika filma što je Žuži, iako počašćena, odbila jer nije htjela seliti u SAD.
Kao član Židovske općine Zagreb, Žuži je uručeno priznanje 2006. godine, od strane predsjednika općine dr. Ognjena Krausa, za njezin angažman i pomoć u Domu umirovljenika Lavoslav Schwartz te za njezinu općenitu dobru volju u pomaganju drugima.
Autor: A.E.
Odgovori