Vlado Gotovac

Vlado Gotovac bio je poznati političar, hrvatski pjesnik, esejist, filozof i govornik. Ovaj cijenjeni novinar i političar doživljavan je kao jedna od najpozitivnijih ličnosti iz razdoblja u kojem je djelovao. Umro je 7. prosinca 2000. godine u Rimu.

Obrazovanje

Pohađao je osnovnu školu u Prnjavoru u Bosni i Hercegovini te Župi Biokovskoj i Lovreču. Gimnaziju je prvo upisao u Imotskom, a potom i u Zagrebu gdje je maturirao. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Privatni život

Vlado Gotovac rođen je 18.09.1930. godine u Imotskom. Otac Martin Gotovac bio je jugoslavenski žandar zbog čega se obitelj često selila. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti su osudile njegova oca na 5 godina, a majku na 2,5 godine zatvora.

Kao sudionik Hrvatskog proljeća Vlado je osuđen na četiri godine strogog zatvora s trogodišnjim gubitkom građanskih prava. Tamnicu je izdržao u cijelosti u Novoj Gradiški bez da je tražio pomilovanje, ali se zato nije suzdržavao od javnih istupa što mu je bilo zabranjeno.

Zbog održanih javnih govora i nakon intervjua koji je dao za strane novine 1977. godine ponovo je optužen u procesu 1981. na dvije godine zatvora u Lepoglavi i još četiri godine gubitka građanskih prava. U javni život se vraća početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

U zatvoru je bio zatvorenik br. 5023. Za vrijeme služenja kazne odbio je potpisati molbu za pomilovanje jer je smatrao da bi tako priznao krivnju. Kada se vratio u Zagreb susreo s Krležom koji mu je predlagao da se umjesto bavljenja politikom radije počne boriti za slobodu pojedinca.

Nakon toga se više nije susreo s Krležom, a kada je 1977. godine dao intervju za Švedsku televiziju ponovno je osuđen na zatvor. Kaznu je služio od 1982. do 1984. Nakon izlaska iz zatvora 1989. godine izdao je knjigu “Moj slučaj”.

Dok je boravio u zatvoru Vlado Gotovac uspio je napisati biografiju koju je podijelio u tri faze odrastanja. U prvoj se naziva “Mjesečevom ludom”, u drugoj fazi sebe je vidio kao “Crnog princa”, oduševljen umjetnicima iz vremena u kojem je živio, a u trećoj se naziva “Idiotom vječnosti”.

Godine 1958. vjenčao se sa suprugom Vlastom s kojom je dobio kćer Anu. Nakon što mu je supruga umrla 1991. opet se oženio s rimskom liječnicom i profesoricom Simonom Šandrić.

Posao

Još dok je studirao Vlado Gotovac je pisao i uređivao razne književne časopise. Svoj prvi rad je objavio od 1952. do 1955. godine sve do uhićenja 1972. godine. Neko vrijeme je uređivao emisiju Panorama te prevodio literaturu sa slovenskog i francuskog jezika. Na početku svoje bogate karijere prijateljevao je s likovnim umjetnicima okupljenima oko Galerije Forum.

Uređivao je časopise “Međutim” 1953. godine i “Razlog” 1969. godine. Od srpnja do prosinca 1971. godine djelovao je kao urednik Hrvatskog tjednika, poznate novine u kojima se nalazio program nacionalnog pokreta zbog čega je završio u zatvoru.

Zatvorski režim je branio bilo kakvo objavljivanje tekstova, pa je Vlado pričekao na izlazak iz zatvora kada je nastavio pisati i objavljivati. S književnošću se aktivnije počeo baviti davne 1952. godine u časopisu “Tribina” gdje je objavljivao kritike, eseje te filozofske i likovne priče.

Vlado Gotovac objavio je razna djela. Od proze to su: “Princip djela” (1966. godina), “U svakodnevnom” (1970. godina), “Tri slučaja” (1981. godina), “Moj slučaj” (1989. godina), “Isto” (1990. godina), “Zvjezdana kuga” (1995. godina) i “Znakovi za Hrvatsku” (1996. godina).

Napisao je mnogo zbirki pjesama kao što su: “Opasni prostor” (1961.), “I biti opravdan” (1963.), Čujem oblake (1965.), “Zastire se zemlja” (1967.), “Približavanje” (1968.),  “Prepjevi po sjećanju” (1968.),  “Čarobna spilja” (1969.), “Sporne sandale” (1970.), “Sadržaj vjetra” (1971.), “Zabranjena vječnost” (1987.), “Crna kazaljka” (1991.), “Čekati sjevernije” (1995.), i “Crna jedra” (1995.).

Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća Vlado Gotovac uspio se zaposliti kao savjetnik direktora na Hrvatskoj radioteleviziji. Uskoro nakon toga izabran je za predsjednika Matice hrvatske. Na toj dužnosti ostaje sve do 1996. godine kada je izabran za predsjednika Hrvatske socijalno liberalne stranke.

Godine 1991. održao je govor ispred Zapovjedništva 5. vojne oblasti u Zagrebu povodom prosvjeda koji su održale majke vojnika zadržanih protiv njihove volje u JNA.

Kao kandidat HSLS-a 1992. godine izabran je u Hrvatski sabor, a ubrzo je postao jedan od najvećih kritičara predsjednika Franje Tuđmana.

Na izborima za predsjednika 1997. godine bio je treći, a tijekom predizbornog skupa napao ga je časnik Hrvatske vojske. U jesen 1997. sukobio se s Draženom Budišom, a nakon što je bio poražen na stranačkoj konvenciji, sa svojim je pristašama izašao iz HSLS-a i 1998. osnovao Liberalnu stranku.

Najveća postignuća

Pjesništvo je bilo glavni opus Gotovčevog pjesništva gdje je objavio 15 zbirki. Gotovčev pjesnički izraz bio je metaforičan i sažet. Uz naraciju i uzvišen pjesnički govor bila su česta pjesnička ponavljanja.

Prevodio je tekstove na slovenski jezik, a pjesme su mu bile prevođene na engleski, albanski, francuski, njemački, rumunjski, talijanski te neke slavenske jezike. Pjesme su uvrštene u skoro sve antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva.

Za svoj dotadašnji rad dobio je nagrade Grada Zagreba 1968. godine i nagradu “Tin Ujević” 1991. godine.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*