Vladimir Kristl je bio hrvatski filmski redatelj, scenarist, slikar i animator koji je najpoznatiji po svojim animiranim i kratkim filmovima. Jedan je od velikana hrvatske avangarde i animacije te najveći promicatelj apstraktnog slikarstva 1950-ih.
Obrazovanje
Studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, a već u studentskim danima se istinski prihvatio slikarstva i karikature.
Privatni život
Rođen je 24.1.1923. godine u Zagrebu. Njegov otac je bio trgovac vinom koji je kasnije pobjegao u Čile, a majka je bila amaterska slikarica. Živio je u Belgiji, Francuskoj i Čileu u koji je dopolovio kako slijepi putnik sa željom da vidi oca, koji ga nije htio upoznati. U Čileu je radio kao vozač kamiona i taksija, a na kraju se skrasio u Njemačkoj.
Zbog njegove buntovničke prirode su ga ponekad nazivali boemom, a njegovu narav nemogućom. Smatran je beskompromisnim umjetnikom koji se nikome ne prilagođava. Mnogim suvremenicima i štovateljima je ostao enigma, a kuloarima su kružile priče o raznim skandalima u koje je bio uključen. Umro je 7.7. 2004. godine u Njemačkoj, a iza njega je ostala supruga Jelica Kristl.
Posao
Pedesetih godina se intenzivno bavio slikarstvom i među prvima je prihvatio slikarstvo informela. 1951. godine je uz Rašicu, Picelja i Srneca sudjelovao u stvaranju grupe EXAT 51, skraćenice za Eksperimentalni atelje, koju i danas mnogi smatraju najvažnijim pokretom u domaćoj umjetnosti. 1959. godine je s prijateljem Ivanom Piceljem izlagao na Venecijanskom bijenalu, na popratnoj izložbi Manifesti d’arte.
Osim slikarstvom, bavio se i pisanjem, a 1959. godine je objavio zbirku pjesama “Neznatna lirika” i “Pet bijelih stepenica” 1961.
Kristl je odigrao važnu ulogu i u stvaranju svojevrsnog nastavka EXAT-a, pokreta Nove tendencije, koji je djelovao od 1961. do 1973. godine. Analitičari tog razdoblja navode kako je pred njima bio težak zadatak raskida sa socrealističkim načelima u umjetnosti, osobito zbog političkih prilika jer se Tito upravo razišao sa Staljinom, a u kulturnjačkim krugovima je velik utjecaj imao Krleža. Exatovci su 18.02.1953. godine održali prvu izložbu koju su dio kulturnjačke javnosti i kritika popratili sa žestokim negodovanjem.
Vladimir Kristl je godinu dana prije toga kao crtač započeo suradnju s Duga filmom. Izradio je virtuozno nacrtanu i iznimno detaljnu knjigu snimanja za projekt “Čarobni zvuci”, koji je ostao nerealiziran.
Do autorskih ostvarenja je došao animiranim filmovima “Šagrenska koža” i “Krađa dragulja”, a već u tim uracima je pokazao sklonost modernitetu i sintezi različitih pristupa: povezivao je elemente geometrijske apstrakcije, ekspresionizma, renesanse, op-arta i secesije, a crteže je namjerno lišavao vanjskog stilskog jedinstva.
Njegov animirani film “Don Kihot” u produkciji Zagreb filma se i dana smatra antologijskim, a u njemu minimalističkim geometrijsko-piktogramskim prikazom gradske strke i likova te kakofoničnom glazbom Kristl ruši sve postojeće konvencije. S “Don Kihotom” je na međunarodnom festivalu kratkog filma u Oberhausenu osvojio glavnu nagradu.
Sam Kristl je za “Kihota” često govorio da je bio oslobođen svakog utjecaja, a na raznim obljetnicama je od strane njegovih suvremenika potvrđeno da je takav akt potaknuo mnoge umjetnike na liberalizaciju. Uz sve kvalitete filma radi se i o posljednjem “mirnodopskom” filmu jer je već godinu dana kasnije za slovenski Viba film snimio “General i resni človek” koji je zabranjen zbog političke satire pa je Kristl odlučio preseliti u tolerantnije krajeve.
Kao beskompromisan čovjek Kristl je bio u stalnom sukobu sa sustavom, a prvo se sukobio s partizanskim generalom, Đurom Kladarinom, direktorom Vjesnika u kojemu je radio kao karikaturist. Kasnije je morao napustiti Francusku zbog spora oko dozvole boravka, a iz Belgije su ga protjerali.
Nakon što je politički zabranjen kao autor kratkog igranog filma “General”, koji je proglašen antititoističkim pamfletom, 1962. godine napušta Hrvatsku i odlazi u München usput izjavivši da više nikad neće kročiti nogom u Zagreb. Unatoč brojnim nagovaranjima poznanika koji su mu dolazili u posjete, on zaista više nikad nije posjetio Zagreb.
U Njemačkoj je postao jedna od najzanimljivijih pojava njihove avangarde, o njemu su govorili kao o geniju takozvanog mladog njemačkog filma, a svojim dijelima je utjecao na svjetski priznate autore poput Wendersa, Herzoga i Fassbindera.
U njegov njemački filmski opus se ubraja više od trideset igranih i eksperimentalnih naslova, a najpoznatiji od njih su kratki “Der Brief”, “Madeleine, Madeleine” i “Sekundenfilme”. Kasnije se više posvetio teoriji nego filmu, 1983. godine je snimio film “Tod dem Zuschauer” (Gledateljeva smrt) i razvio je teze ne-filma. Kratko vrijeme je predavao na Visokoj školi za vizualne umjetnosti u Hamburgu.
Najveća postignuća
Kristl se već u “Šagrenskoj koži” potvrdio kao autor koji je zapanjujuće brzo ovladao tehnologijom crtanog filma te je pokazao da razumije medij u svim njegovim aspektima i odmah se nametnuo kao umjetnik osobnog shvaćanja animacije. Želio je inovirati i individualizirati svaki detalj u procesu nastanka animiranog filma i prilagoditi ga i uskladiti s vlastitim shvaćanjem medija, ne obazirući se previše na pravila koja su vladala.
Pripadaju mu najveće zasluge za međunarodnu slavu Zagrebačke škole crtanog filma, a ujedno je bio i njezin kreativno najradikalniji predstavnik. Bio je i jedan od najistaknutijih autora njemačkog alternativnog filma od druge polovice šezdesetih.
Autor: A.V.
Odgovori