Vatroslav Mimica je jedan od najvećih hrvatskih filmskih umjetnika i redatelja o čijim filmovima je pisao i New York Times. Zauzima posebno mjesto u povijesti hrvatske filmske umjetnosti, a iako je kod kuće dobio niz nagrada, uglavnom je bio osporavan i publika mu je nakon projekcija često zviždala, dok je u svijetu istodobno obasipan nagradama i priznanjima. Nije krio da je publika za njega tržišni pojam te da ne misli na nju dok stvara filmove jer je predubok raskorak između modernog filma i publike.
Obrazovanje
Vatroslav Mimica je pohađao gimnaziju, a nakon toga se upisao na Medicinski fakultet u Zagrebu. Iako je bavio ilegalnim radom, uspješno je studirao medicinu sve do 1942. godine kada je trebao položiti državne ispite da izbjegne odlazak u vojnu školu za domobrane u Stockerau.
S obzirom na to da se nije dobro pripremio za ispit zamolio je profesora koji je tada predavao anatomiju i bio strah i trepet na fakultetu da mu pomogne jer će ga poslati u Stockerau. Isto je ponovio još jednom profesoru i obojica su mu odmah upisali ocjene u indeks pa je umjesto u Stockerau otišao u partizane.
Kasnije mu je naređeno da završi studij medicine, a iako je dobivao samo desetke nije krio da ga liječnička karijera, a još manje ostanak u vojsci ne zanimaju. Bio je osnivač i prvi urednik “Studentskog lista” pokrenutog kao informativni bilten Narodne studentske omladine i jedan od urednika časopisa “Izvor”.
Privatni život
Kao njegovo umjetničko stvaralaštvo i njegov životni put je bio pustolovan, dramatičan i bogat. Vatroslav Mimica je rođen 25.6.1923. godine u Omišu. Njegovi roditelji su potjecali iz sela Mimice, kojeg su prije Drugog svjetskog rata zvali mala Moskva. Obitelj je prvo živjela u Omišu, a nakon propasti očevog dućana obitelj seli u Split. Iz Splita su odselili u Zagreb, u vrijeme kad su njegovi brat i sestra trebali upisati fakultet.
Iako je u početku osjećao veliku nostalgiju za Dalmacijom, Vatroslav je vrlo brzo zavolio Zagreb, a najviše je bio fasciniran plesnjakom u Glazbenom zavodu. Nakon dvije godine studiranja pridružio se partizanima. U početku je krio da je završio dvije godine medicine jer je želio izbjeći sanitet, ali to se ubrzo saznalo pa je poslan kao referent saniteta u Bjelovarski partizanski odred. Kasnije je postao šef saniteta u Zagorskoj brigadi, zbog čega je cijelo vrijeme bio na prvoj liniji fronta.
Vatroslav je u braku s Linom, Istrijankom talijanskog podrijetla. Njihov sin jedinac Sergio je krenuo očevim stopama, a u SAD-u je kao filmski redatelj i producent ostvario uspješnu karijeru.
Posao
Kad je došao do zadnjih ispita Mimica je počeo odugovlačiti sa studiranjem i odlučio je obavijestiti nadređene da ne želi ostati u vojsci ni biti liječnik. Nakon nekog vremena je obaviješten da će biti direktor Jadran filma. U to vrijeme je imao 26 godina, a jedina veza s filmom je bilo nekoliko filmskih kritika koje je napisao. Prihvatio je ponudu jer je to značilo odlazak iz vojske.
Pedesetih je podnio ostavku u Jadran filmu i počeo pisati scenarij za svoj prvi igrani film “U Oluji”. Nerijetko je nakon projekcija bio izviždan od publike, a jedan od takvih primjera je projekcija crtanog filma “Inspektor se vraća kući” na jednom festivalu. Prema riječima jednog novinara, nakon što je izviždan glasno se “tješio” riječima “Zviždite, deset godina sam ispred vas!”.
Publika je negativno reagirala i na projekciji filma “Kaja, ubit ću te” iz 1967. godine, čija radnja se događa u starom dalmatinskom gradiću gdje se u 300 godina nije dogodio nijedan zločin. Nekadašnji prvi tenor lokalne klape tada prelazi na stranu ustaša i zbog sumnje da je surađivao s partizanima ubija svog najboljeg prijatelja. Tim je ubojstvom u gradiću započeo val zločina, nasilja i straha. Ta priča je ogorčila gledatelje u pulskoj Areni koji po završetku projekcije nisu prestajali protestirati i zviždati, a na pozornici se našlo i kamenje.
Isti film je nekoliko mjeseci kasnije prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Lincoln centru u New Yorku, a šest tisuća ljudi je završetak projekcije dočekalo desetominutnim ovacijama. Direktor odjela za film poznatog Muzeja moderne umjetnosti, Willard Van Dyke je Mimici uputio pismenu čestitku, a New York Times je na prvoj stranici objavio pozitivnu kritiku uz objašnjenje da se radi o briljantno zamišljenom filmu apstraktnog simbolizma koji je prepun izvanredne umjetničke snage.
Nakon napuljske projekcije “Kaje”, Mimici je prišao čovjek koji se predstavio kao seljak koji se usput bavi filmom te mu kazao kako mu se sviđa to što on radi i zamolio ga da još jednom pogleda film. Kasnije se predstavio kao Tonino Guerra, glasoviti talijanski scenarist, a “Kaju” je pokazao Federicu Felliniju koji je nedugo nakon toga snimio “Amacord” za kojeg se bez sumnje može reći da je inspiriran filmom “Kaja, ubit ću te!”.
Mimica je u razdoblju od 1964. do 1967. godine snimio modernističku trilogiju u koju se, osim “Kaja, ubit ću te!”, ubrajaju i filmovi “Ponedjeljak ili utorak”, koji prati jedan dan u životu rastavljenog novinara kojeg muče stambeni i moralni problemi, opterećen je ratnim traumama, uspjesima i neuspjesima te “Prometej s otoka Viševice”, koji prati tragičnu sudbinu čovjeka koji se nakon 20-ak godina vraća na svoj otok, razmišlja o mladosti, razočaranjima i greškama te želi postići nešto vlastitim snagama. Dio kritike je odmah optužio da film širi pesimizam i defetizam, ali francuski kritičar Georges Sadoul ga je ocijenio najvišim ocjenama, 1965. godine je nagrađen Velikom zlatnom arenom u Puli i prikazan je na festivalu u Moskvi.
Tijekom sedamdesetih je napravio još nekoliko filmova, a neki od njih su “Seljačka buna 1973.”, “Hranjenik”, “Posljednji podvig diverzanta Oblaka” i “Banović Strahinja”.
Na pitanje kako objašnjava da domaća kritika i publika nisu imali previše razumijevanja za njegovu filmsku umjetnost, Mimica odgovara da se nije puno obazirao na domaću atmosferu, ali da ju također nije bilo moguće izbjeći. Osim toga, navodi da je bio u trendu sa svjetskim zbivanjima, što se kod nas nije razumjelo ni prihvaćalo.
Ističe kako se radilo o stvaranju novog filmskog jezika te da nije bio u pitanju samo filmski govor nego i način mišljenja. Diskontinuirani način pričanja priče koji je danas normalan,nekada je bio potpuna novost. Mimica je radio filmove tako da ga svijet razumije, trudio se da se ne ponavlja, da uvijek bude drukčiji.
Uz Nikolu Kostelca, Dušana Vukotića i slikara Vladimira Kristla, Mimica je bio jedna od najvažnijih osoba prve generacije Zagrebačke škole crtanog filma. Njegovi filmovi “Samac”, “Mala kronika” i “Inspektor se vratio kući” su dali pečat animiranom filmu u Hrvatskoj, a prvi je uveo kvadrat, trokut i druge forme moderne grafike u crtani film što se potpuno razlikovalo od onoga što je radio Walt Disney.
Najveća postignuća
Mimica je jedan od rijetkih sineasta u svijetu koji je istovremeno bio autor veoma cijenjenih dokumentarnih, igranih i animiranih filmova. Bio je veliki inovator koji je svoje stvaralaštvo obogatio sintaksom i novim filmskim izričajem pa se od sredine u kojoj je stvarao izdvajao po avangardnosti i nekonvencionalnosti, a za svoja djela je dobio priznanja domaće i svjetske kritike.
Zbog toga što se bavio univerzalnim, svjetskim temama, zbog diskontinuirane montaže, modernističke poetike, slobodnih asocijacija, upotrebe kolora i crno-bijele fotografije, Vatroslav Mimica s punim pravom nosi naziv klasika hrvatskog modernizma.
Godine 1958. je u Veneciji dobio Grand Prix za crtani film “Samac”, a za crtani film “Telefon” je u talijanskom Bergamu dobio zlatnu nagradu, dok je kod kuće napadnut da širi pesimizam jer je prikazao čovjekov dvoboj s nedefiniranom silom koja je personificirana u telefonu. Njegov film “Ponedjeljak ili utorak” je 1966. godine nagrađen Velikom zlatnom arenom u Puli, a on je dobio zlatnu arenu za režiju.
2012. godine je na Međunarodnom filmskom festivalu u francuskom Amiensu dobio nagradu za životno djelo “Licorne d’honneur”, a najveći poznavatelj ekspresionizma, dr. Lore Eisner je zapisao da je Vatroslav Mimica jedini genije crtanog filma.
Autor: A.V.
Odgovori