Ulderiko Donadini

Ulderiko Donadini hrvatski je književnik. Pisao je pjesme, romane, drame, novele i pripovijetke. Rođen je u Plaškom, u Karlovačkoj županiji 8. travnja 1894. godine, a umro je u Zagrebu 10. svibnja 1923. godine kada je izvršio samoubojstvo u 29-oj godini života.

Obrazovanje

Ulderiko Donadini je u Ogulinu završio osmi razred više pučke škole. Nakon toga, preselio se s obitelji u Zagreb gdje je nastavio školovanje. Upisao je realnu donjogradsku gimnaziju koju je završio 1912. godine.

Kada je stigao u Zagreb, odmah se priključio raznim školskim ograncima između kojih se posebno ističe onaj literarni u kojemu je bio i August Cesarec. 1912. godine predvodio je đačke demonstracije i skupove.

1913. godine dobio je stipendiju od Zaklade za uzgoj djece šumarskih činovnika te je upisao Gospodarsko-šumarsku akademiju. No, iduće godine prebacio se na Prirodoslovni fakultet na kojem je za glavne smjerove odabrao biologiju i kemiju. Na Prirodoslovnom fakultetu je i diplomirao 1918. godine.

Privatni život

Ulderiko Donadini je u knjizi rođenih zapisan pod imenom Udalrik. No, u svojim književnim djelima potpisivao se većinom kao Ulderiko. Ponekad je koristio imena Uldarik, Tomadini, U.D. -ud, Golem, P-ro i U. Donadini-Donatović.

Obitelj Ulderika Donadinija potječe iz Italije. Vjeruje se da je obitelj doselila davne 1750. godine iz Mantove ili Vicenze u Hrvatsku na otok Korčulu.

Ulderiko je dobio ime po svojem djedu koji je u svoje vrijeme u Stonu bio učitelj, a kasnije se zaposlio u Trogiru kao općinski tajnik. Djed se oženio s Marijom Huttner koja je podrijetlom bila Austrijanka. Malo nakon njihovog vjenčanja rodio se i otac Ulderika Donadinija, Ivan. Ivan Donadini je kao inženjer šumarstva radio u Lici i u Dalmaciji, a oženio se za Imoćanku Franjku Vrdoljak s kojom je dobio osmero djece, šest kćeri i dva sina.

Piščev otac Ivan živio je nepromišljeno i nije se brinuo za obitelj. Njegov način života cijelu je obitelj doveo do bankrota te su morali živjeti siromašno. Ulderiko je često spominjao obitelj u svojim djelima, opisujući majku kao jako brižnu uz koju je bio vezan, a oca kao agresivnog alkoholičara koji ih je napustio.

1907. godine cijela se obitelj preselila u Zagreb gdje je Ulderiko završio i realnu gimnaziju i Prirodoslovni fakultet. Nakon što je diplomirao, u jesen 1914. godine bio je pozvan u vojsku u Karlovcu, u Vojno-dobrovoljačku školu. Vojsku je svim snagama pokušao izbjeći te je odlučio glumiti psihičku nestabilnost kako bi ga proglasili vojno nesposobnim.

U njegovoj ostavštini nalaze se “Bilježnica” i “Sablasti” u kojima je pisao o svome životu. Između ostalog, tamo je naveo i svoje doživljaje o ratu, vojnicima, čovjeku i ludilu. Proganjale su ga misli o vojnicima koji vode težak život na bojištu te se zbog toga svim silama trudio kako da ga izbjegne.

Odlučio je da će se razboljeti tako što neće spavati, neće jesti, a u isto vrijeme će piti velike količine alkohola. Tri dana je gladovao i bdio, hodao dvjesto puta iz jednog kuta u drugi i u isto vrijeme brojao, ne bi li se psihički razbolio.

Uskoro je bio premješten u bolnicu za duševne bolesnike gdje je bilo mnogo onih koji su glumili ludilo ne bi li bili oslobođeni od vojske. Opsjedale su ga misli da ga ne otkriju i ne dezertiraju u vojsku. U bolnici je ostao do ljeta 1915. godine kada je proglašen trajno nesposobnim za vojsku te i otpušten iz bolnice. Nakon toga vratio se u Zagreb, ali i dalje je nastavio živjeti u velikom strahu da netko ne otkrije da je glumio ludilo.

U konačnici, u prosincu 1915. godine dobio je svjedodžbu o trajnoj vojnoj nesposobnosti. No, ni tada se nije riješio starih navika, više nikome nije vjerovao, povuku se u sebe te je bio uvjeren da ga netko uhodi.

1918. godine, kada je radio kao nastavnik u školi u Petrinji, upoznao je Doru Žiborsku s kojom se zaručio. No, vezu su uskoro prekinuli jer se Ulderiko čudno ponašao.

S godinama mu je zdravlje bivalo sve gore. Živio je u teškim uvjetima zbog neimaštine. Odao se alkoholu i često se sukobio s ljudima oko sebe. Nekoliko puta je bio hospitaliziran u bolnici za duševne bolesnike u Stenjevcu gdje su mu liječnici dijagnosticirali tuberkulozu i shizofreniju.

23. svibnja 1923. godine odlučio je oduzeti si život.

Posao

Ulderiko Donadini bio je urednik i autor svih tekstova koji su izašli u časopisu “Kokot” koji je izlazio od kolovoza 1916. do 1918. godine kada je prestao izlaziti. Časopis je bio dobro prihvaćen u javnosti, a kroz njega je Ulderiko želio prikazati svoju borbu s tradicionalnim vrijednostima.

1918. godine, nakon izlaska iz bolnice, Ulderiko Donadini zaposlio se u Petrinji kao nastavnik, a te iste godine kratko radi kao nastavnik i u prvoj realnoj gimnaziji u Zagrebu.

1919. godine premješten je u Vinkovce gdje je također radio u gimnaziji sve do ožujka 1921. godine. Nakon toga se preselio u Zagreb gdje je radio kao slobodni pisac. Kratko je boravio u  Pragu 1917. godine , 1918. godine u Splitu, 1919. godine u Beču te 1921. godine u Beogradu.

U svojim djelima opisuje neke izopačene međuljudske odnose, propadanje iznadprosječno nadarenih ljudi te često spominje i morbidna stanja. U njegovim djelima često se mogu vidjeti autobiografski elementi. Likovi su u stalnom sukobu s okolinom i društvenim normama, a razna teška psihička stanja dovode ih do povlačenja u svoj svijet, do zločina, mučenja samih sebe i drugih te na kraju nerijetko i do samoubojstva.

Njegova prva novela je zbirka bizarnih priča “Lude priče” koju je objavio 1915. godine. Njegove novele smještene su u neki drugi svijet, izvan realnosti te su na pragu fantastičnog. Neke od njegovih najpoznatijih novela su “Đavo gospodina Andrije Petrovića”, “Jakov Žleb”, “Doktor Kvak” i druge. Pripovijest “Dunja” nije objavljena u niti jednoj knjizi, a Ulderikovo je autobiografsko djelo koje opisuje njegov život kada je živio u Petrinji. Opisuje svoju nesretnu i nerealiziranu ljubav.

Pisao je većinom kratke romane. Neki od najpoznatijih su roman “Bauk” koji je objavljen 1922. godine nakon što je prvi puta objavljen 1917. godine pod drugim naslovom – “Sablasti”. U njemu je opisao svoja iskustva u vojnim bolnicama kada je glumio psihičkog bolesnika kako ne bi morao ići u vojsku. Od ostalih, ističu se: “Vijavica”, “Grabancijaševa putovanja”, “Kroz šibe”…

Od drama ističe se “Bezdan”, drama koja je izvedena i u Hrvatskom narodnom kazalištu 1919. godine, a za nju je Ulderiko Donadini dobio i Demetrovu nagradu. Nadalje “Igračka oluje” i “Gogoljeva smrt”.

Napisao je dvadesetak pjesama, a bile su objavljene u “Pobratimu”, “Savremeniku” i “Vijavici”. Neke od pjesama koje su bile ostale u rukopisu, tiskane su u časopisu “Kolo”. Velik broj pjesama posvetio je svojoj nesretnoj ljubavi Dori Žiborskoj.

Najveća postignuća

loading...

Iako je umro mlad, njegovo književno stvaralaštvo je bogato. Pisao je romane, drame, novele, pripovijetke, crtice i pjesme. Velik dio svojih zapisa ostavio nedovršenima. Bio je jedan od prvih predstavnika ekspresionizma u Hrvatskoj. Pisao je moralu, općeprihvaćenim vrijednostima, o malograđanskom životu te je iskazao otpor prema čovjeku starog kova koji mora biti zamijenjen novim. Njegova djela pisana su s cinizmom i nemoći te ide iz jedne krajnosti u drugu. Slijedio je Antuna Gustava Matoša, Edgara Allana Poea, Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmanna.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]

Komentiraj

*