Ulderiko Donadini

Ulderiko Donadini hrvatski je književnik. Pisao je pjesme, romane, drame, novele i pripovijetke. Rođen je u Plaškom, u Karlovačkoj županiji 8. travnja 1894. godine, a umro je u Zagrebu 10. svibnja 1923. godine kada je izvršio samoubojstvo u 29-oj godini života.

Obrazovanje

Ulderiko Donadini je u Ogulinu završio osmi razred više pučke škole. Nakon toga, preselio se s obitelji u Zagreb gdje je nastavio školovanje. Upisao je realnu donjogradsku gimnaziju koju je završio 1912. godine.

Kada je stigao u Zagreb, odmah se priključio raznim školskim ograncima između kojih se posebno ističe onaj literarni u kojemu je bio i August Cesarec. 1912. godine predvodio je đačke demonstracije i skupove.

1913. godine dobio je stipendiju od Zaklade za uzgoj djece šumarskih činovnika te je upisao Gospodarsko-šumarsku akademiju. No, iduće godine prebacio se na Prirodoslovni fakultet na kojem je za glavne smjerove odabrao biologiju i kemiju. Na Prirodoslovnom fakultetu je i diplomirao 1918. godine.

Privatni život

Ulderiko Donadini je u knjizi rođenih zapisan pod imenom Udalrik. No, u svojim književnim djelima potpisivao se većinom kao Ulderiko. Ponekad je koristio imena Uldarik, Tomadini, U.D. -ud, Golem, P-ro i U. Donadini-Donatović.

Obitelj Ulderika Donadinija potječe iz Italije. Vjeruje se da je obitelj doselila davne 1750. godine iz Mantove ili Vicenze u Hrvatsku na otok Korčulu.

Ulderiko je dobio ime po svojem djedu koji je u svoje vrijeme u Stonu bio učitelj, a kasnije se zaposlio u Trogiru kao općinski tajnik. Djed se oženio s Marijom Huttner koja je podrijetlom bila Austrijanka. Malo nakon njihovog vjenčanja rodio se i otac Ulderika Donadinija, Ivan. Ivan Donadini je kao inženjer šumarstva radio u Lici i u Dalmaciji, a oženio se za Imoćanku Franjku Vrdoljak s kojom je dobio osmero djece, šest kćeri i dva sina.

Piščev otac Ivan živio je nepromišljeno i nije se brinuo za obitelj. Njegov način života cijelu je obitelj doveo do bankrota te su morali živjeti siromašno. Ulderiko je često spominjao obitelj u svojim djelima, opisujući majku kao jako brižnu uz koju je bio vezan, a oca kao agresivnog alkoholičara koji ih je napustio.

1907. godine cijela se obitelj preselila u Zagreb gdje je Ulderiko završio i realnu gimnaziju i Prirodoslovni fakultet. Nakon što je diplomirao, u jesen 1914. godine bio je pozvan u vojsku u Karlovcu, u Vojno-dobrovoljačku školu. Vojsku je svim snagama pokušao izbjeći te je odlučio glumiti psihičku nestabilnost kako bi ga proglasili vojno nesposobnim.

U njegovoj ostavštini nalaze se “Bilježnica” i “Sablasti” u kojima je pisao o svome životu. Između ostalog, tamo je naveo i svoje doživljaje o ratu, vojnicima, čovjeku i ludilu. Proganjale su ga misli o vojnicima koji vode težak život na bojištu te se zbog toga svim silama trudio kako da ga izbjegne.

Odlučio je da će se razboljeti tako što neće spavati, neće jesti, a u isto vrijeme će piti velike količine alkohola. Tri dana je gladovao i bdio, hodao dvjesto puta iz jednog kuta u drugi i u isto vrijeme brojao, ne bi li se psihički razbolio.

Uskoro je bio premješten u bolnicu za duševne bolesnike gdje je bilo mnogo onih koji su glumili ludilo ne bi li bili oslobođeni od vojske. Opsjedale su ga misli da ga ne otkriju i ne dezertiraju u vojsku. U bolnici je ostao do ljeta 1915. godine kada je proglašen trajno nesposobnim za vojsku te i otpušten iz bolnice. Nakon toga vratio se u Zagreb, ali i dalje je nastavio živjeti u velikom strahu da netko ne otkrije da je glumio ludilo.

U konačnici, u prosincu 1915. godine dobio je svjedodžbu o trajnoj vojnoj nesposobnosti. No, ni tada se nije riješio starih navika, više nikome nije vjerovao, povuku se u sebe te je bio uvjeren da ga netko uhodi.

1918. godine, kada je radio kao nastavnik u školi u Petrinji, upoznao je Doru Žiborsku s kojom se zaručio. No, vezu su uskoro prekinuli jer se Ulderiko čudno ponašao.

S godinama mu je zdravlje bivalo sve gore. Živio je u teškim uvjetima zbog neimaštine. Odao se alkoholu i često se sukobio s ljudima oko sebe. Nekoliko puta je bio hospitaliziran u bolnici za duševne bolesnike u Stenjevcu gdje su mu liječnici dijagnosticirali tuberkulozu i shizofreniju.

23. svibnja 1923. godine odlučio je oduzeti si život.

Posao

Ulderiko Donadini bio je urednik i autor svih tekstova koji su izašli u časopisu “Kokot” koji je izlazio od kolovoza 1916. do 1918. godine kada je prestao izlaziti. Časopis je bio dobro prihvaćen u javnosti, a kroz njega je Ulderiko želio prikazati svoju borbu s tradicionalnim vrijednostima.

1918. godine, nakon izlaska iz bolnice, Ulderiko Donadini zaposlio se u Petrinji kao nastavnik, a te iste godine kratko radi kao nastavnik i u prvoj realnoj gimnaziji u Zagrebu.

1919. godine premješten je u Vinkovce gdje je također radio u gimnaziji sve do ožujka 1921. godine. Nakon toga se preselio u Zagreb gdje je radio kao slobodni pisac. Kratko je boravio u  Pragu 1917. godine , 1918. godine u Splitu, 1919. godine u Beču te 1921. godine u Beogradu.

U svojim djelima opisuje neke izopačene međuljudske odnose, propadanje iznadprosječno nadarenih ljudi te često spominje i morbidna stanja. U njegovim djelima često se mogu vidjeti autobiografski elementi. Likovi su u stalnom sukobu s okolinom i društvenim normama, a razna teška psihička stanja dovode ih do povlačenja u svoj svijet, do zločina, mučenja samih sebe i drugih te na kraju nerijetko i do samoubojstva.

Njegova prva novela je zbirka bizarnih priča “Lude priče” koju je objavio 1915. godine. Njegove novele smještene su u neki drugi svijet, izvan realnosti te su na pragu fantastičnog. Neke od njegovih najpoznatijih novela su “Đavo gospodina Andrije Petrovića”, “Jakov Žleb”, “Doktor Kvak” i druge. Pripovijest “Dunja” nije objavljena u niti jednoj knjizi, a Ulderikovo je autobiografsko djelo koje opisuje njegov život kada je živio u Petrinji. Opisuje svoju nesretnu i nerealiziranu ljubav.

Pisao je većinom kratke romane. Neki od najpoznatijih su roman “Bauk” koji je objavljen 1922. godine nakon što je prvi puta objavljen 1917. godine pod drugim naslovom – “Sablasti”. U njemu je opisao svoja iskustva u vojnim bolnicama kada je glumio psihičkog bolesnika kako ne bi morao ići u vojsku. Od ostalih, ističu se: “Vijavica”, “Grabancijaševa putovanja”, “Kroz šibe”…

Od drama ističe se “Bezdan”, drama koja je izvedena i u Hrvatskom narodnom kazalištu 1919. godine, a za nju je Ulderiko Donadini dobio i Demetrovu nagradu. Nadalje “Igračka oluje” i “Gogoljeva smrt”.

Napisao je dvadesetak pjesama, a bile su objavljene u “Pobratimu”, “Savremeniku” i “Vijavici”. Neke od pjesama koje su bile ostale u rukopisu, tiskane su u časopisu “Kolo”. Velik broj pjesama posvetio je svojoj nesretnoj ljubavi Dori Žiborskoj.

Najveća postignuća

Iako je umro mlad, njegovo književno stvaralaštvo je bogato. Pisao je romane, drame, novele, pripovijetke, crtice i pjesme. Velik dio svojih zapisa ostavio nedovršenima. Bio je jedan od prvih predstavnika ekspresionizma u Hrvatskoj. Pisao je moralu, općeprihvaćenim vrijednostima, o malograđanskom životu te je iskazao otpor prema čovjeku starog kova koji mora biti zamijenjen novim. Njegova djela pisana su s cinizmom i nemoći te ide iz jedne krajnosti u drugu. Slijedio je Antuna Gustava Matoša, Edgara Allana Poea, Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmanna.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*