Tamara Obrovac je jedna od najsvestranijih osoba na hrvatskoj glazbenoj sceni. Ona je pjevačica, alt-saksofonistica, flautistica, autorica tekstova i skladateljica. U njezinom glazbenom izrazu prisutni su utjecaji istarske narodne glazbe i dijalekta. Tamara uz međunarodne koncertne aktivnosti sklada glazbu za kazalište, film i balet.
Obrazovanje
U Puli je završila gimnaziju i Srednju glazbenu školu za flautu, a početkom osamdesetih je studirala sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iako je bila dobra studentica, nije bila previše zainteresirana za studij.
U Ljubljani je završila dvije godine pjevanja u srednjoj glazbenoj školi. Bila je to prva glazbena škola u bivšoj Jugoslaviji koja je imala veze s jazzom.
Privatni život
Tamara je rođena 1962. godine u Puli.
Njezina majka je umrla dok je Tamara bila vrlo mala pa ju je odgajala baka Ulika. Za baku kaže da je bila jednako važna za stvaranje njezinog glazbenog identiteta kao i najbliži suradnici. Bila je jednako važno izvorište inspiracije i za Tamaru i njezinog oca koji je bio slikar.
Posao
Tek na fakultetu u Zagrebu je prvi put uživo slušala jazz i shvatila da ju ta glazba privlači više nego rock’n’roll koji je slušala njezina generacija. Na studiju sociologije predavao joj je tada mladi asistent Benjamin Čulig koji je studente zainteresirao za planinarenje na kojemu je upoznala ljude koji su svirali razne instrumente. Osnovali su bend koji su nazvali Weila, a svirali su Dilana i Choena. Tamara je svirala na posuđenoj gitari, pjevala i smišljala pjesme. U jednom razdoblju bendu su se priključili Mladen Lima Baraković i Kruno Levačić koji su je uveli u tadašnju mladu zagrebačku jazz scenu i s kojima je osnovala Tabasco-band.
Početkom devedesetih se vraća u rodnu Istru gdje je radila na vlastitom glazbenom usavršavanju i pripremala svoj prvi CD. “Trijade” je objavila 1996. godine, a riječ je o CD-u sa standardnim jazzom. Osim nekoliko skladbi s istarskim motivima izvela je i jednu pjesmu na engleskom jeziku i poslala CD jednoj od najpoznatijih diskografskih kuća ETM.
Tada je doživjela i svoje prvo razočarenje. S obzirom na to da je bila mlada i neiskusna, nije znala da od navedene diskografske kuće ne treba očekivati nikakav odgovor jer je njihov moto nešto poput “nemojte nam ništa slati, jer ako radite nešto zaista dobro sami ćemo saznati za vas”. Ona je ipak dobila odgovor koji je potpisao čovjek kojemu su se tada obraćali svi džezisti, Steve Lake. Napisao je da je primio CD, te da je ugodno iznenađen i da mu se sviđaju skladbe inspirirane Istrom, ali da glazba mora biti više nego izuzetna da bi se za nju zainteresirala njegova diskografska kuća. Tamara je tada bila silno razočarana i nesretna, ali danas kaže da je zadovoljna jer je malo pjevača koji su s prvim CD-om napravili ono što je ona napravila.
Tamaru nazivaju osnivačicom specifično istarskog jazza, a karijeru je započela svirajući unutar američkih jazz standarda. Nikada nije bila poklonik trendova i od početka je tragala za vlastitim glazbenim identitetom. U potrazi za onim pomoću čega će najbolje izraziti svoje emocije prvo je pjevala tradicionalni jazz, potom jazz u istarskom dijalektu, a nakon toga je shvatila da je na svoj način njezin istarski dijalekt specifičan zvuk i glazba.
1998. godine je izdala svoj drugi album pod nazivom “Ulika”, koji je prožet folklorom, običajima, glazbom, jezikom i duhom Istre. Tamara je u tom razdoblju počela nastupati i u susjednim zemljama, Austriji, Italiji i Sloveniji.
Od početka karijere surađuje s glazbenim ansamblom Transhistria, a vještim spajanjem mediteranske i istarske glazbe, jazza te elemenata suvremene glazbe postiže nevjerojatnu lakoću izričaja koja je svojstvena samo najvećim umjetnicima. Koristeći elemente tradicije vlastitog podneblja Tamara je stvorila osebujan glazbeni izričaj po kojemu je postala vrlo prepoznatljiva. Njezini nastupi su prožeti slobodom, spontanošću, inventivnim improvizacijama, snažnom komunikativnošću i humorom.
Nakon CD-ova “Trijade” i “Ulika”, uslijedili su “Transhistria”, “Sve pasiva”, “Črni kos”, “Daleko je…”, “Neću više jazz kantati”, “Madirosa” i “Canto Amoroso” kroz koje je stvorila unikatnu autorsku formu inspiriranu mediteranskom i istarskom tradicijom.
U studenom 2016. godine je koncertima u Osijeku i Zagrebu obilježila izdavanje desetog CD-a i 20 godina diskografskog djelovanja.
Najveća postignuća
Tamara je za svoj rad nagrađena brojnim nagradama. 2004. godine je u kategoriji Europske glazbe bila nominirana za BBC-jevu Radio 3 World music Awards nakon čega je primila brojne pozitivne reakcije međunarodne publike i kritike.
2004. i 2006. godine je dobila Porina za najbolji world music album i za najbolju žensku vokalnu izvedbu i vokalnu suradnju. 2008. godine je nagrađena Porinom za najbolju vokalnu žensku izvedbu, 2010. godine za najbolji album klupske glazbe, a 2012. za najbolji album etno glazbe i najbolju vokalnu žensku izvedbu.
Na Runjićevim večerima 2009. godine je dobila nagradu Zlatni galeb za najbolju obradu pjesme Zdenka Runjića.
Višestruko je nagrađivana i za glazbu koju je skladala za filmove te dramske i baletne predstave. Za film “Što je muškarac bez brkova” na Pula film festivalu 2006. je dobila Zlatnu arenu, a za kratki film “Contrada” na Danima hrvatskog filma 2013. godine je dobila nagrade ocjenjivačkog suda za najbolju filmsku glazbu.
Za glazbu predstave “Tanac od mrtvih” Danijela Načinovića, 2002. godine je dobila Nagradu hrvatskog glumišta, a 2003. godine je za glazbu u predstavi “Jelka kod Ivanovih” dobila nagradu Zlatni smijeh.
2005. godine je dobila nagradu Marul za najbolju scensku glazbu u predstavi “Antigona kraljica u Tebi”.
Osim navedenih, dobila je i nagrade za glazbu u predstavama “Zagrljenici” Miodraga Žalice, “Regoč” Ivane Brlić Mažuranić, “Svarožić” Ane Tonković Dolenčić.
Predsjednik Republike Hrvatske joj je 2008. godine dodijelio odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.
Autor: A.V.
Odgovori