Stanko Vraz

Stanko Vraz bio je hrvatski i slovenski književnik, prevoditelj i kritičar. Rodio se u Cerovcu, u Sloveniji 30.6.1810. godine, a umro je u Zagrebu 20. svibnja 1851. godine.

Obrazovanje

Školovao se u Mariboru gdje je završio gimnaziju. Nakon toga preselio se u Graz gdje je pohađao studij filozofije i prava. No, većinu je vremena posvetio stranim jezicima i književnosti. Znao je čak pet jezika te je radio kao prevoditelj, prevodeći slavenske i latinske jezike.

Privatni život

Stanko Vraz rodio se u Sloveniji pod imenom Jakob Frass. Pisao je pod književnim pseudonimima Jakob Rešetar iz Cerovca i Nenad Bezimenović, a pseudonim Stanko Vraz 1836. godine pretvorio je u svoje ime.

1840. godine objavio je prvu zbirku pjesama “Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu”. Ljubavne kancone posvetio je nećakinji Ljudevita Gaja Lj. Cantily, njegovoj velikoj ljubavi.

Posao

U početku je poeziju pisao na slovenskom jeziku i to na svom zavičajnom dijalektu. Iz tog razloga nije je uspio objaviti početkom 1830-ih godina u časopisu “Kranjska čbelica”.

Obavljao je razne poslove, radio je kao prevoditelj, pjesnik, putopisac i književni kritičar, pisao je tekstove o običajima i svom jeziku te se zato smatra i jednim od prvih hrvatskih profesionalnih književnika te iliraca koji su se najviše istaknuli.

Hrvatsku je posjetio 1833. godine te se tada pobliže upoznao s ilirskim pokretom. Te iste godine upoznao je u Grazu Ljudevita Gaja. Radio je kao suradnik u listu “Danica” od prvog broja, a potpisivao se kao “Ilir iz Štajera”.

1842. godine s Ljudevitom Vukotinovićem i Dragutinom Rakovcem izdaje časopis “Kolo”, a u razdoblju od 1846. do 1848. godine radio je kao tajnik u Matici ilirskoj. Bio je glavni zagovornik romantičarskih ideja te je isticao veliki značaj narodne poezije. Iz tog razloga objavio je 1839. godine zbirku narodnih pjesama Slovenije “Narodne pjesni ilirske”. One se pjevaju u Koruškoj, Štajerskoj, u zapadnoj strani Ugarske te u Kranjskoj.

Za hrvatsku književnost značajan je njegov prijevod balade “Stana i Marko” sa slovenskog jezika. Prijevod je objavljen u “Danici” 1835. godine. Od 1837. godine pisao je samo na hrvatskom jeziku. Nakon 1839. godine radio je kao prevoditelj u Zagrebu.

Borio se protiv diletantizma i za europski kriterij, a u književnosti se izražava na temelju narodne i slavenske književnosti. Smatra se da je njegov najvrjedniji doprinos književnosti njegova ljubavna lirika. U hrvatsku je liriku svojim djelima “Đulabija” i sonetima “Sanak i istina” unio lakoću i svježina izražavanja nasuprot retorici koja je prevladavala kod većine iliraca.

Kroz svoje satire i epigrame ismijavao je glavne nedostatke književnog i društvenog života kao što su diletantizam, utilitarizam te patetičnost. Inspiraciju za liriku koju je pisao našao je u romantičnoj erotici, a posvetio ju je zamišljenim idealima u ljubavi.

1841. godine objavio je zbirku romansi i balada “Glasi iz dubrave žeravinske”. Posvetio ih je Dragojli Štauduar.

Posljednju zbirku poezije objavio je 1845. godine pod imenom “Gusle i tambura”. Ona se sastoji od četiri ciklusa, a to su: Prvo lišće, Cvijeće i voće, Iza mora i Povjestica. U zbirci se nalazi i satirični dodatak Istina i šala, a potpisan je imenom Jakob Rešetar iz Cerovca.

“Sanak i istina” zbirka je od čak 47 soneta, a posvetio ju je Hildegardi Karvančićevoj. Jedan dio je tiskan u Dalmaciji 1845. godine, a drugi dio je tiskan u almanahu Iskra 1846. godine. Sonet je spjevan po uzoru na Mickiewicza i Petrarce, a sastoji se od njegovih izvornih stihova te 13 soneta koje je prepjevao.

Njegovo djelo “Ciklus od 7 gazela” jedno je od najvažnijih ostvarenja u hrvatskoj romantičarskoj lirici. Pisao je i epigrame i satire koje je objavio u ciklusima Cigani, Komari i hobadi te Neotesanci I i II. U njima je dao svoj kritički osvrt na tadašnje političke i književne prilike te suvremenike.

Vrijednim se smatra i njegov prevoditeljski rad. Prevodio je s engleskog, češkog, grčkog, latinskog, poljskog, ruskog, slovenskog, francuskog, njemačkog, talijanskog i španjolskog jezika najčešće romantičarsku poeziju.

Najveća postignuća

Objavljivao je svoje dopise, putopise, bibliografske prikaze te književne kritike. Uvijek se zauzimao za strože kriterije u književnosti. Jedan je od najznačajnijih pjesnika u hrvatskom romantizmu.

Kako bi se što bolje izrazio pisao je u raznim formama, a to su gazele, soneti, balade i romance. Tako je učinio hrvatsku književnost onoga vremena iznimno bogatom.

Njegovo rodno mjesto Cerovac u Sloveniji, u općini Ormož sada se zove po njemu Cerovec Stanka Vraza kako bi mu se odala počast i kako bi se razlikovao od ostalih mjesta istog imena.

Bio je jedini Slovenac koji je prihvatio liriku Ljudevita Gaja, a France Prešeren mu je zbog toga jako zamjerio.

loading...

2010. godine u 200. godine njegova rođenja, u Zagrebu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici bila je postavljena izložba Stanko Vraz s prigodnim katalogom.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]

Komentiraj

*