Slavenka Drakulić

Slavenka Drakulić je poznata i najprevođenija hrvatska književnica, publicistkinja i novinarka koja je napisala mnoge eseje, priče, publicističke knjige i romane. Njezin stvaralački rad obilježio je cijeli niz događaja iz njenog privatnog života, od zdravstvenih problema i borbe s opakom bolešću do političkih događanja u Hrvatskoj i rat. Ona je žena koja je prva pisala o feminizmu na ovim prostorima, još 1980-ih otvarala brojna društvena pitanja nikad se ne priklanjajući nijednoj ideologiji. Jedna je od glavnih aktera i ikona kulturnog života u Hrvatskoj koja se u svom pisanju neprestano hvata u koštac sa svim društvenim pitanjima i tabuima. Rođena je u Rijeci 4.7.1949. godine.

Obrazovanje

Slavenka Drakulić je osnovnu školu i prvi razred gimnazije pohađala u Splitu. U Rijeci je pohađala drugi razred gimnazije, kako bi kasnije nakon preseljenja u Zagreb maturirala i upisala fakultet.

Na studiju komparativne književnosti i sociologije diplomirala je 1976. u Zagrebu.

Privatni život

Slavenkino djevojačko ime je Sušanj. Otac Slavenke Drakulić je s Pehlina, danas predgrađe Rijeke, a majčina obitelj iz Omišlja koja je živjela na Sušaku. Budući da joj je otac bio oficir JNA obitelj se često selila. Majka je neko vrijeme radila u Matici iseljenika. Svako ljeto spisateljica je provodila na Sušaku kod bake i djede, a dijelom i u Omišlju kod prabake. Nakon očevog umirovljenja, 1965. godine iz Splita sele u Rijeku na Katridu. U mladosti je Slavenka bila izrazito buntovna i nakon svađe s autoritativnim ocem kao gimnazijalka je pobjegla od kuće u inozemstvo gdje je radila kao dadilja. Sa samo 16 godina živjela je hipijevskim stilom života, autostopirala Europom s društvom i spavala noćima u vreći.

Nakon nekog vremena provedenog u Rijeci odlazi živjeti u Zagreb da bi maturirala i upisala fakultet.

Zbog trudnoće prekida studiranje na neko vrijeme kako bi kao devetnaestogodišnjakinja rodila 1968. godine kćer Rujanu, a tek nakon nekog vremena nastavlja studiranje i diplomira.

U studentskim danima pridružila se literarnom kružoku koji se osnovao u Zagrebu, a surađivala je i s riječkim časopisom “Dometi”. Bila je pripadnica grupi intelektualki sa zagrebačkog filozofskog fakulteta koje su osnovale tribinu “Žena i društvo” i bavile se isključivo ženskim temama, te postale prva organizirana skupina feministkinja na ovim prostorima i u cijeloj Istočnoj Europi.

U 27-oj godini svog života, spisateljica se teško razboljela na bubrege i godinama je bila na dijalizi čekajući operaciju transplantacije bubrega. U Americi je imala dvije transplantacije, prvu 1986. godine i drugu 2004. godine od živog donora Christine Swenson kojoj je neizmjerno zahvalna što joj je spasila život.

Slavenka Drakulić se udavala tri puta. Prvi spisateljičin suprug je bio sociolog Slobodan Drakulić za kojeg se udala kao mlada studentica i koji je ujedno otac njezine kćeri, a drugi njezin suprug je bio Mirko Ilić koji je po zanimanju ilustrator i dizajner. Treći put se udala 1993. za švedskog novinara i pisca Richarda Swartz s kojim živi na relaciji Stockholm – Zagreb – Beč, a par provodi veliki dio godine i u Sovinjaku u Istri.

Njezina kći Rujana Jeger je po struci arheologinja, novinarka, prevoditeljica, kolumnistica i književnica. S kćerkom je u veoma bliskom odnosu, ali što se tiče njezinog pisanja, ne dijeli joj savjete, ali pročita i komentira sve što napiše.

Slavenka Drakulić je tri godine radila kao profesorica u školi i još radila neke poslove u međuvremenu, ali se uvijek iznova vraćala pisanju koje je bilo oduvijek jedina njezina strast. Za sebe kaže da nije duhovita i ne može nasmijati publiku.

Posao

U periodu od 1982. do 1992. kao novinarka pisala je o feminističkim temama za reviju Start i tjednik Danas. Prvi njezini zamijećeni radovi su bili upravo ti članci koje je objavljivala, no početkom 1990-ih ocijenjeni su kao nedovoljno domoljubni od strane sociologa Slavena Letice. U članku objavljenom 1992. godine u Globusu spomenuti je autor nju s još četiri novinarke i književnice optužio da su vještice i izdajice Hrvatske, a njihovo pisanje nepoželjno jer su planirane vojne taktike Srba protiv nesrba tretirale na feministički način kao zločin neidentificiranih muškaraca nad ženama.

Protiv autora članka “Vještice iz Rija” i tadašnjeg urednika Globusa Denisa Kuljiša je podignuta tužba što je preraslo u novinarski i medijski skandal. Medijski linč je rezultirao emigriranje Slavenke Drakulić u Švedsku. Presuda je donesena 2004. kojom je časopis Globus isplatio Slavenki Drakulić 60 000,00 kuna kao naknadu štete pretrpljene tekstom.

U svojoj karijeri kao novinarka pisala je i još uvijek piše za brojne inozemne novine i magazine poput The Nation, Eurozine, La stampa, Dagens Nyheter, Politiken, a njezini radovi su objavljivani i u The New Republic, The New York Times, The New York Review of Booksu, Suddeutsche Zeitungu, Internazionaleu, The Guardianu, Frankfurter Allgemeine Zeitungu i mnogim drugima. Za vrijeme rata u Hrvatskoj njezini tekstovi su objavljivani samo u Feral Tribune.

Njezina djela su prevođena na više od 20 europskih i svjetskih jezika. Prvi naslov koji je objavila su bili novinski tekstovi “Smrtni grijesi feminizma” (1984.) koja je bila prva feministička knjiga na ovim prostorima i u Istočnoj Europi.

Ostale publicističke knjige koje je izdala su o temama rata i postkomunizma: “Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali” (1992.), “Balkan Express” (1993.), “Cafe Europa” (1996.), Oni ne bi mrava zgazili: Ratni zločinci na sudu u Haagu” (2004.), i “Basne o komunizmu: iz pera domaćih, divljih i egzotičnih životinja” (2004). U romanu “Tijelo njenog tijela: priče o dobroti” (2006.) sabrala je iskustva američkih donora bubrega koji nesebično spašavaju živote. Knjiga je napisana za američko tržište, a knjigu je prevela njezina kćer Rujana Jeger. U svojim romanima okrenuta je prema ženskom tijelu, bolesti i traumi: Hologrami straha (1987.), Mramorna koža (1989.), Božanska glad (1995.), Kao da me nema (2001.), Frida ili o boli (2007.), Optužena (2012.), Dora i Minotaur: Moj život s Picassom (2015.), Mileva Einstein, teorija tuge (2016). Po romanu “Kao da me nema” snimljen je film za koji je scenarij napisala irska redateljica Juanita Wilson.

Redatelj Petar Krelj je 1984. o njoj snimio dokumentarac “Na primjeru mog života” kada je ova spisateljica bila u neizvjesnoj situaciji jer nije znala hoće li dobiti bubreg. Isti redatelj je 2011. ponovo snimio dokumentarac o njenoj bolesti, te odvažnoj borbi protiv bolesti i presađivanju bubrega pod naslovom “Slavenka ili o boli”.

Najveća postignuća

Za svoj rad i stvaralaštvo, Slavenka Drakulić je dobila mnoge nagrade i priznanja. Uručena joj je nagrada Zlatna golubica za mir koju dodjeljuje talijanski institut za međunarodna istraživanja Archivio Disarmo od 1986. novinarima prepoznatljivim po zalaganjima za mir i sigurnost u svijetu.

Europska komisija u kampanji “Hrvatska u Europskoj Uniji, rastemo zajedno” je Slavenku Drakulić predstavljala kao poznatu autoricu književnih djela i publicistkinju.

2004. godine knjiga “Oni ne bi ni mrava zgazili: Ratni zločinci na sudu u Haagu” na sajmu u Leipzigu je primila nagradu za europsko razumijevanje.

U Pragu, na međunarodnom okupljanju pisaca 2010. ova spisateljica je proglašena jednom od najutjecajnijih europskih pisaca našeg doba.

Za roman “Optužena” koji je objavljen 2013. dobitnica je županijske književne nagrade BOOKtiga koja se na istoimenom porečkom sajmu pročitanih knjiga dodjeljuje autoru čije su knjige najposuđivanije u svim istarskim knjižnicama tijekom prethodne godine.

Autor: D.G.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]

Komentiraj

*