Ranko Marinković

Ranko Marinković je bio suvremeni hrvatski pripovjedač i pisac, esejist, dramatičar i romanopisac. Mnogi su ga nazivali viški Voltaire. Samo dvije godine kako se probio u književnom svijetu, Marinković je uhićen i zatvoren u tada okupiranom Splitu, a nedugo nakon toga interniran je u talijanski logor u mjestu Kalabrija, regija u južnoj Italiji. Marinković je dobitnik brojnih književnih i kulturnih nagrada i priznanja. Bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Obrazovanje

Na rodnom otoku Visu završio je osnovnu pučku školu. Zanimljivo je da malu maturu nije položio na prvom roku, a razlog je, kako je sam rekao, razotkrivanje romanse između njegove učiteljice i lokalnog svećenika, na osnovu čega je kasnije nastalo čuveno djelo “Glorija”.

Kako u to vrijeme nije postojao veliki izbor srednjih škola na hrvatskim otocima, Marinković odlazi u Split i upisuje privatnu srednju gimnaziju, ali nakon par godina odlazi u Zagreb gdje završava srednju školu.

Nakon završene srednje škole upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu. Godine 1935. završio je studij romanistike na Filozofskom fakultetu.

Privatni život

Ranko Marinković rođen je 22.2.1913. godine na otoku Visu, u Komiži od oca Vicka i majke Anke. Imao je i sestru Soču. Svoje djetinjstvo je proveo na Visu, a za vrijeme srednje škole odlazi i seli se s otoka.

Nedugo nakon što je diplomirao, mobiliziran je u vojsku Kraljevine Jugoslavije, ali je otpušten iz zdravstvenih razloga. Kada se vratio u Split, uspostavljena je NDH i Marinkovića su 1943. godine talijanske okupacijske vlasti uhitile i deportirale u Italiju, gdje je proveo vrijeme u logorima u Ferramonteu, pokraj Cosenze. Godine 1943. prelazi u Bari, a potom ga premještaju u izbjeglički logor u Sinaju. Nakon završenog rata, odlazi u Zagreb.

Marinković je skrivao detalje iz svoga privatnoga života. U Branku Rakić, svoju tajnu muzu, zaljubio se, kako je kasnije izjavila Brankina prijateljica Sonja Kastl, u istom trenutku kada su se upoznali. Javnost dugo nije znala za njihovu ljubav i tajni brak, koji je trajao osam godina. Branka se bavila baletom.

Poznato je da je Marinković, pored književnosti, volio šah. U trenutku kada je Branka željela djecu, Ranko je želio igrati šah. Nakon toga se par razišao.

Nedugo nakon razvoda, Marinković je započeo vezu sa Zdenkom Heršak, filmskom glumicom. O njihovoj vezi je otvoreno govorila upravo Zdenka, također je rekla kako ju je Ranko jednom prilikom zaprosio, a ona ga je odbila. Kasnije je priznala da je požalila zbog svoje odluke.

S drugom suprugom Olgom, u poznim godinama dobio je dvoje djece. Kći Anu, koja je rođena 1972. godine u Zagrebu i sina Vinka. Ana je cijenjena povjesničarka umjetnosti, a Vinko ugledni odvjetnik.

Marinković je tek 1988. godine ponovno došao na rodni otok Vis i od tada je bio čest gost. Prije svoje smrti je zatražio da ga sahrane u Komiži.

Preminuo je 28.1.2001. godine, a sahranjen je u blizini kapelice, na vrhu brežuljka ispod čempresa u korištenoj grobnici, koju su tadašnje gradske vlasti ispraznile jer obitelj nije plaćala očekivane doprinose. Prije svoje smrti Marinković je izjavio drugima da ga puno ne hvale jer bi se mogao postidjeti na nebu.

Posao

Marinković je još u gimnazijskim danima pisao i objavljivao u tadašnjim časopisima. Godine 1935. pokrenuo je časopis “Dani i ljudi”. Godina 1939. je prijelomna za njegovo književno stvaralaštvo. Te godine njegova prva drama “Albatros” izvedena je u Hrvatskom narodnom kazalištu.

1941. godine u Zagrebu je dobio posao gimnazijskog nastavnika. Kako je to bilo vrijeme Drugog svjetskog rata, u državi je vladalo ratno stanje i većina je bila mobilizirana, među njima je bio i Marinković. Poslije vremena provedenog u logoru, 1945. godine dolazi na mjesto referenta u Ministarstvu prosvjete, a nedugo nakon toga i načelnik Književnog odjela u Nakladnom zavodu Hrvatske.

1946. godine imenovan je direktorom Drame HNK u Zagrebu. Na toj poziciji proveo je četiri godine.

1948. godine Društvo hrvatskih književnika objavljuje njegovu knjigu pripovijedaka “Proze”. U toj zbirci pripovijedaka našla su se djela poput “Cvrčci i bubnjevi”, “Ni braća ni rođaci”, “Pospana kronika”, “Balkon”, “Albatros” i drugi naslovi.

1951. godine postaje redovni profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na toj poziciji je bio sve do mirovine. Iste godine objavljuje knjigu eseja i studija, koje su posvećene dramskoj književnosti, kazalištu i filmu, pod nazivom “Geste i grimase”.

Godine 1953. objavljena je zbirka novela “Ruke”. Drama “Glorija”, koja je proglašena najboljom suvremenom dramom, prvi put je izvedena 1955. godine, a već iduće godine i objavljena. Nakon toga, 1959. godine izlazi knjiga “Poniženje Sokrata”.

1965. godine izlazi roman “Kiklop”, koji mnogi nazivaju Marinkovićevim najboljim romanom. Roman je nagrađivan više puta.

Godine 1977. objavljena mu je zbirka drama, pod nazivom “Tri drame”, a 1982. objavljen je roman “Zajednička kupka” i drama “Pustinja”. Godinu dana nakon, Ranko postaje član Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti.

Godine 1993. objavljen je roman “Never more”, a 1995. godine objavljena je knjiga “U znak vage”.

Najveća postignuća

Ranko Marinković je dobitnik većeg broja nagrada za svoja djelo i stvaralaštvo. 1965. godine dobio je NIN-ovu nagradu za roman “Kiklop”. Te iste godine za istu knjigu dobio je Vjesnikovu nagradu za književno stvaralaštvo “Ivan Goran Kovačić”, a istu nagradu dobio je 1993. godine za roman “Never more”. Također je 1965. za književnost dobio nagradu “Vladimir Nazor”.

Deset godina nakon toga dobio je nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo. Godine 1980. dobio je Nagradu Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Godine 1988. dobio je Nagradu Fonda “Miroslav Krleža”.

U spomen na njegov život i stvaralaštvo, Večernji list je od 2001. godine uveo nagradu “Ranko Marinković” za najbolju kratku priču. Od 2002. godine u Komiži se održavaju Dani Ranka Marinkovića, kao kulturna manifestacija. Iste godine, gradska knjižnica u Komiži preimenovala je naziv knjižnice u “Ranko Marinković”.

Godine 2008. na otoku Visu, osnovana je Memorijalna zbirka Ranko Marinković, s ciljem očuvanja uspomene na njegovo životno djelo i književno stvaralaštvo.

Autor: A.P.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*