Petar Hektorović je bio hrvatski renesansi pjesnik, mislilac i graditelj. Njegovo najpoznatije književno djelo je “Ribanje i ribarsko prigovaranje” u kojem svom prijatelju, hvarskom piscu, Jeronimu Bartučeviću u obliku poslanice opisuje trodnevno putovanje i ribarenje s dva ribara. Osim te i još nekoliko poslanica sačuvano je i nekoliko njegovih latinskih stihova, nadgrobnica, talijansko pismo liječniku V. Venettiju te njegova oporuka dok su pjesnički tekstovi koje je stvarao mladić izgubljeni.
Obrazovanje
O njegovoj mladosti ne postoji mnogo podataka. Pretpostavlja se je prva znanja stekao u javnoj humanističkoj školi na Hvaru, a zatim u Splitu, najvjerojatnije kod splitskih dominikanaca te u Padovi.
Tijekom obrazovanja je stekao izvanredno znanje latinskog i talijanskog jezika i poznavanje klasične književnosti i kulture što mu je omogućilo da već u mladosti stvara na latinskom i talijanskom jeziku.
Privatni život
Rođen je 1487. godine u Starom Gradu na Hvaru u imućnoj obitelji. Njegova majka Katarina je podrijetlom bila iz plemićke obitelji Barbić. Imao je dvije sestre od kojih je jedna bila nezakonita kći njegova oca Marina.
Petar se nikad nije ženio ali je kao i njegov otac imao nezakonitu kći Lukreciju čija je kći Julija kasnije bila u braku sa sinom Hanibala Lucića Antunom, koji je također bio nezakoniti nasljednik.
Hektorović je tijekom života preživio kugu na otoku, doživio bunu pučana na Hvaru i navalu Turaka pred kojima je pobjegao u Italiju. Nakon povratka iz Italije počeo je graditi utvrdu Tvrdalj, najpoznatiju građevinu Starog Grada. Utvrdu je gradio tijekom cijelog života, a bila mu je jednako značajna kao i književno djelo. Na zidove je uklesao više od dvadeset kamenih natpisa, a jedan od njih je bio i njegov životni moto: “O koliko je lijepa vjera i stvarnost”.
Jedna od njegovih najvećih odlika kao čovjeka bila je demokratičnost i velika humanost prema ljudima iz puka što je izraženo u njegovoj oporuci prema kojoj je sirotinji osigurao darove u novcu i hrani te sklonište u utvrdi Tvrdalj, a svima koji su ga vjerno služili darovao je određenom svotom novca. Zbog bolesti i starosti nije uspio ostvariti sve što je zamislio u izgradnji ljetnikovca Tvrdalj pa je u oporuci tu zadaću ostavio unuci Juliji. Umro je 1572. godine u svome rodnome gradu.
Posao
Njegov književni opus nije velik ali se na temelju pronađene pjesničke poslanice koju je uputio rođaku Jakovu Zečkoviću može pretpostaviti da je napisao puno više nego što se danas zna. Hektorovićev književni rad prvi spominje povjesničar Pribojević 1525. godine u svom govoru u kojemu ga navodi kao prevoditelja djela rimskog pjesnika Ovidija.
Hektorovićevo književno stvaranje se može podijeliti na nekoliko razdoblja. Prvo razdoblje se odnosi na izgubljene pjesničke tekstove koji su nastali početkom 16. stoljeća i najvjerojatnije su bili ljubavne tematike. Za sljedeće razdoblje ne postoje podrobni podaci osim pisma koje je uputio svom hvarskom prijatelju Mikši Pelegrinoviću i koje sadrži djelomični prepjev Ovidijeva spjeva “Remedia amoris”. Zbog učestalih sukoba između Venecije i Turske 1539. godine s majkom bježi u Italiju, a neugodne i opasne doživljaje koje je doživio za vrijeme osamnaestodnevnog putovanja opisao je u poslanici iz 1541. godine, upućenoj Nikoli Nalješkoviću.
Sljedeće razdoblje obuhvaća tekstove koji su uvršteni u jedino izdanje Hektorovićevih djela koje je objavljeno za njegova života, a to su poslanica Jerolimu Bartučeviću u kojoj je opisao trodnevno putovanje i ribarenje s dva ribara. Tom razdoblju pripadaju i poslanica M. Vetranoviću iz 1556. godine i prozno pismo M. Pelegrinoviću iz 1557. godine.
Izmjenjujući pisma i poslanice u kojima je pisao o svom životu, radu i svjetonazoru održavao je veze s prijateljima književnicima iz drugih dijelova Hrvatske, od Splita do Dubrovnika. O njegovoj povezanosti s pjesnicima iz drugih gradova svjedoči Hanibal Lucić koji u svojoj poslanici iz 1522. godine prenosi pozdrave koje je Hektorović uputio Splićaninu Jerolimu Martinčiću.
Iako je “Ribanje i ribarsko prigovaranje” dovršeno 1556. godine tek su ga 1568. godine u Veneciji tiskali Hektorovićeva unuka Julija i njezin suprug Antun Lucić. Tematsku osnovicu djela čini trodnevna plovidba na koju se pjesnik uputio s pučanima Paskojem i Nikolom, umoran od poslova gradnje i uređenja ljetnikovca Tvrdalja. “Ribanje i ribarsko prigovaranje” je kao djelo složene kompozicije nemoguće jednoznačno pripisati bilo kojoj od renesansnih književnih vrsta. Tekst pokazuje određenu srodnost s poslanicom i tzv. ribarskom eklogom, a ima i strukturu putopisa.
Najveća postignuća
“Ribanje i ribarsko prigovaranje” je prvi putopisni spjev u hrvatskoj književnosti i u njemu se prvi put pojavljuje cjeloviti zapis četiriju narodnih pjesama, bugarštica o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu te o Radosavu Siverincu i dviju lirskih pjesama “I kliče devojka” i “Naš gospdin poljem jizdi”.
Ljetnikovac Tvrdalj, kojega je Hektorović po načelu potpune funkcionalnosti sam projektirao i gradio danas je jedinstveni spomenik kulture.
Autor: A.V.
Odgovori