Pavao Pavličić

Pavao Pavličić je hrvatski književnik, akademik, doktor znanosti i prevoditelj. Njegovo ime poznato je kako starijim, tako i mlađim naraštajima, koji kroz njegove knjige ulaze u jedan zasebni dio književnosti, svijet kriminalističkog žanra. Autor je najvećeg i žanrovski najraznovrsnijeg opusa u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Objavio je preko šezdeset knjiga za djecu i odrasle, a pojedini romani su prikazani i na filmskom platnu. Pored toga, sam je napisao filmske i televizijske scenarije. Preveo je brojna djela s talijanskoga jezika. Pisao je memoare, feljtone, eseje i znanstvene knjige.

Obrazovanje

Rodio se 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Nakon srednje škole se uputio u Zagreb gdje upisuje Filozofski fakultet na kojem je 1969. godine diplomirao komparativnu književnost i talijanski jezik.

1974. godine doktorirao je tezom iz područja metrike “Šest rima u hrvatskoj književnosti”.

Privatni život

Pavao Pavličić djetinjstvo je proveo u rodnom Vukovaru kojeg često spominje i u svojim djelima.

Od 2016. godine u vezi je s kolegicom, književnicom Julijanom Matanović.

Posao

Pisac Pavao Pavličić u književnosti se pojavljuje sedamdesetih godina. Književnu karijeru započinje kao novelist. Godine 1972. godine objavljuje prvu zbirku pripovijedaka “Lađa od vode”, zatim objavljuje zbirku “Vilinski vatrogasci”, priče koje kasnije Zvonko Maković komentira kao priče nalik čudnovatim događajima, nekom vrstom kronike čuda.  Kao treću zbirku pripovijedaka izdaje “Dobri duh Zagreba”. Pripovijetka je pisana na temelju unutarnjeg monologa koji glavni lik iznosi u stalnim elementima retrospekcije. Ujedno, trećom zbirkom “Dobri duh Zagreba” započinje promjenu u svom stvaralaštvu. Komponira elemente kriminalističkog romana s elementima znanstvene fantastike. U osnovi, većina Pavličićevih romana strukturirana su na principu enigme koja zadržava čitateljevu pozornost. Elemente fantastike koristi kada dolazi do zapleta, kako bi zadržao dinamičnost fabule, koja je puna neočekivanih obrata.

Sam Pavao Pavičić je rekao da čovjek najbolje pamti ono što doživi u mladosti. Svoje djetinjstvo je proveo u rodnom gradu i kroz svoje knjige često opisuje Vukovar kakvog on pamti još kao dijete. Prikazao ih je u djelima “Vukovarske razglednice”, “Dunav”, “Vodič po Vukovaru” i drugima.

Također, za svoja djela govori da on ne piše onu vrstu književnosti kojoj je naglasak na sadržaju estetike, već se bazira na opisu priče koju će čitatelj slijediti.

Ono što je zanimljivo, svoja djela nije pisao uvijek na jednom mjestu, kao što je radna soba, kako većina pisaca radi. Dosta vremena je živio kao podstanar u stanu skromne kvadrature i u to vrijeme je imao maloga sina, koji ga je i inspirirao da piše dječju literaturu, tako da je pojedine dijelove pisao u kupatilu nad veš mašinom, sjedeći na rubu kade.

Svoja djela je pisao ručno, što daje posebnu retroaktivnu notu koja vraća u neka stara vremena kada ljudi nisu imali tipkovnice ispred sebe.

Pavličić je pokazao veliki interes za naučni dio starije hrvatske književnosti. Na tu temu je objavio nekoliko naslova i rasprava. Godine 1979. objavio je “Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti”, gdje studiozno tumači položaj lirike, epa, melodrame i poeme u hrvatskoj baroknoj književnosti.  Zatim je 1985. godine objavio “Stih u drami, drama u stihu”, “Poetika marinizma” 1988. godine, “Stih i značenje” 1993. godine i “Barokni stih u Dubrovniku” 1995. godine.

Zanimljivo je i to da je na svoje fiktivne likove u djelima na pomalo autobiografski način, pripisao svoja zanimanja u književnosti i književnoj nauci. Protagonist u romanu “Rupa na nebu” je prevoditelj, a za Pavličića je poznato da je prevodio s talijanskoga jezika, zatim u knjizi “Numerus clasus” kao pripovjedača imamo studenta književnosti. U romanu “Koraljna vrata” filolog Krsto Brodnjak, na otoku Lastovu, pronalazi dva izgubljena Gundulićeva pjevanja, 14. i 15. pjevanje, a i sam se Pavličić zanimao za Gundulića, ali i za barokne pisce općenito.

Veliku pozornost posvećuje fabuli, logici kompozicije i motiviranju postupaka likova, zbog čega stoji naglasak na funkciji i jasnoći jezika, a ne na njegovoj emocionalnoj dimenziji.

Što se tiče njegovoga opusa, moramo izdvojiti romane poput “Plava ruža”, “Studije o Osmanu”, “Večernji akt”, “Stroj za maglu”, “Rakova djeca”, “Lađa od vode”, “Trg slobode”, “Pasijans”, “Zaborav” i drugi.

U kategoriji romana za djecu možemo izdvojiti “Trojica u trnju”, “Zeleni tigar”, “Lopovska uspavanka”, “Mjesto u srcu”, “San koji se ponavlja” i drugi.

Pavličić je autor scenarija za filmove poput “Ritam zločina” iz 1981. godine, zatim “Zločin u školi”, “San o ruži”, “Orao” i mnogi drugi naslovi koji su kroz filmski ekran, Pavličićeve romane približili širem krugu ljudi.

Zanimljivo je navesti da je za Tribusonov naziv romana “Siva zona” prijedlog dao upravo Pavao Pavličić, jer kako kaže, imao je naslov, ali ne i sadržaj za knjigu, pa je naslov poklonio Goranu Tribusonu.

Od 1970. godine je zaposlen na Filozofskom fakultetu gdje predaje kao redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost.

Najveća postignuća

Za svoj životni rad dobio je brojna priznanja i nagrade, među kojima možemo izdvojiti nagradu Antuna Branka Šimića za zbirku pripovijesti “Vilinski vatrogasci” 1974. godine, zatim nagrada Miroslava Krleže za roman “Nevidljivo pismo” 1994. godine, nagrada Mato Lovrak za dječji roman “Mjesto u srcu” 1997. godine.

Knjige su mu prevođene na češki i slovački jezik.

Autor: A.P.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]

Komentiraj

*